СРЂ

550

СРЂ. — SRĐ.

Palmotić (1606.-1657.). Do Gundulića i Palmotića dubrovačka drama sem komedije bila je mahom religiozna i pastoralna, dok se mitološka i romanticna jedva s jednijem dva djela javljaju. Gundulić a naroeito Palmotić imaju tijeh drama mnogo više. Ali što je u Palmotića naročito novo i originalno, to su njegove drame iz nacionalne istorije, iz prošlosti dubrovačke ili opšte srpske i ako to drame nijesu skoro nimalo istoriske u smislu u kojem se danas uzimaju. Cetiri su drame te vrste: Pavlimir, Captislav, Bisernica, Danica. U PavUmiru je predmet osnivanje Dubrovnika: Pavlimir, legendarni Enej dubrovački, dolazi preko mora i osniva Dubrovnik, uzima lijepu Margaritu, i s njim izrodi lijepi porod „slovinski". U Captislavi (5 cinova) i Bisernici (5 cinova), koje čine bilogiju, Oavtat dolazi mjesto Dubrovnika, Cavtat koji je stari Epidaur i prvo naselje potonjih Dubrovčana, i u njima se, u vrlo komplikovanoj intrigi, u kojoj i bogovi i duliovi imaju pored Ijudi posla, iznosi kako Captislava, kći epidavarskog kralja, koja predstavlja Cavtat, polazi za ugarskog kraljevića Gradimira, i to u prkos svjema preprekama, od kojijeh nije najmanja ta što Gradimir jedamput i umre, i kako Vladimir, brat njen, uzima Gradimirovu sestru Bisernicu, opet u prkos sličnijem preprekama. U Danici (5 činova) je jedan epizod Ariostovog „Bijesnog llolanda" dosta zgodno prenesen na srpsko zemljište: Danicu, kćer bosanskog kralja, oklevetanu i gonjenu spasava i oslobođava viteški Matijaš Dubrovčanin. Sve su Palmotićeve drame pisane u tečnotn i lakom jeziku i stihu, ali su bez pravo poetskijeh pasaža, bez stvarnosti i dobre psihologije, često s pretjeranom intrigom i situacijama koje liče jedna na drugu, bez zanimljivosti i interesa, šablonska jedna radnja koja ni iz daleka пеша one vrijednosti, što je u nevještoga ali zdravoga i realnoga Marina Držića. Di-ama dubrovačka u 17. vijeku uopšte je slaba; naslanjajući se sanio na talijansku dramu, koja je i sama rijetko tada imala dobrijeh uzora, i ako je imala boljijeli od onijeh za kojima je Palmotić pošao, ona nije ni slutila da ima negdje u svijetu Sekspira, ili francuskijeh klasika, ili uopšte predstavnika prave, dobre drame. Dodajmo da je sem Palmotića i Gundulića bilo još dosta đramskijeh pjesnika u Dubrovniku, kao što su Ivan Gučetić, Vice Pucić,