СРЂ

DUBROVAČKA KNJIŽEVNOST

551

Ivan Gundulić mlađi, Paskoje Primović, Petar Kanavelić, i da su oni radili stare rodove, dramu religioznu i pastoralnu, ili rodove nove, mitološku, romantienu i istorisku dramu, koje su Gundulić i Palmotić naročito njegovali. Komedija nema očuvanijeh, i ako se zna da su se izvjesni književnici i njome bavili. Proze , đa sad na nju pređemo, takođe nema, t. j. prave proze od literarne vrijednosti. Ona u 17. vijeku stoji još gore nego i u 16. vijeku, pošto, kao što smo vidjeli, nema ni komedija. Sedanmaesti vijek, vidjeli smo, bio je pun, jak, predstavljao vrhunac dubrovacke književnosti; 18. vijek vijek je opadanja. Upravo reći, to je vijek koji dolazi iza jedinog klasičnog perioda, i koji je svijestan toga. Sto je možda najbitnija karakteristika 18. vijeka, to je njegov napor da pribere i očuva ono što je nekad činilo slavu grada Dubrovnika, da bilježi sve to, da preda spomen o tome docnijim generacijama koje su, naročito poslije pomenutog zemljotresa od 1667., sve gore stojale. 18. vijek je možda najviše vijek istorije, arheologije, prepisivanja rukopisa, skupljanja građe, a najmanje vijek čiste literarne produkcije. Što se same ove produkcije tiče, ona nije sjajna. U njoj je bilo nekoliko vrlo dobrijeh napora, ali su ovi bili pojedinačni; radnika nije bilo mnogo. Upravo jedan je samo od važnijijeh književnika. To je Tgnjat Đorđić. Rođen 1675., ovaj vrijedni redovnik, najprije Isusovac pa kaluđer benediktinac> išao je u Padovu, Rim, Napulj, i putovao uopšte po Italiji, bio obrazovan čovjek svoga vremena i ako je to obrazovanje bilo u manje modernom duhu nego što je njegov vijek iziskivao, pisao vrlo mnoga i vrlo različna djela, sve do 1737., kad je umro. Pisao je, najprije, ljubavne pjesme, i to mnoge, i katkad i od takve vrste kakva nas može začuditi kod jednoga kaluđera ; neke su mu u rodu pastoralne poezije. Pisao je zatijem i šaljive pjesme, spjev Marunko na primjer, koji je parodija ljubavne idile, karikaturna poema o ljubavi Marunka i Pavice, oboje Mljećana t. j. stanovnika dubrovačkog ostrva Mljeta čijoj se nedovoljnoj inteligenciji građani Dubrovčani često podsmijevaju, satira protiv Mljećana upravo, i ako nezlobna i pisana čisto za šalu. Pisao je još religiozne poeme: Uzdahe