СРЂ

552

СРЂ. — SRF).

Mandaliene i Saltier slovinski. Uzdasi Mandalijene pređstavljaju jedan oveći spjev kojem je predmet lcgenda o Magdaleni pokajnici i njenom življenju i smrti u pokajničkoj pećini, kao i njenom ranijem grješnom životu. Saltier slovinsJci je i prijevod psalama Davidovijeh. Cesto su i uvijek iznova, dubrovački pjesnici, Gundulić n. pr. kao što smo vidjeli, prevodili izvjesne psalme: Đorđić ih je preveo sve, opet iznova, dao sintezu ranijega, završio, i to potpuno, taj omiljeni posao ranijih generacija, zalđjučio seriju psalmoprevodilaca. On se ogledao još i na drami; nedovršena religiozna drama Jndita, s temom o Juditi i Holofernu, spomen je toga ogledanja. Njegovao je, najposlije, i prozu, pišući opširno život sv. Benedikta, oca reda kojem je pripadao, i kratki život Davida čije je psalme prevodio. To su radovi Đorđićevi na narodnom jeziku, i oni pokazuju da je Đorđić, sintentično i sistematično, njegovao one rodove koji su prije njega odavna njegovani. Đorđić nije reformator; naprotiv, on je potpuno u tradiciji ranije književnosti, samo što u njoj bilježi često viši stepen od onoga na kojem su njegovi prethodnici stojali. On, uz to, ima često više duha. više ironije i finoće nego neki njegovi bolji prethodnici; sem toga je originalna i zanimljiva pojava. Inače, van njega, važnijih književnika nema. Sve su manje aktivni i!i manje talentovani pjesnici, i njihov rad je dvojak: iii je u tradiciji, u nastavljanju početoga, u imitovanju starijeh đomaćijeh uzora; ili je (jer i toga ima) noviji, moderniji, stvoren pod uticajem drugijeh uzora, i to ne talijanskijeh i latinskijeh, koji su u dubrovačkoj književnosti skoro tako isto domaći kao i oni na narodnom jeziku, nego drugijeh svjetskijeh, francuskijeh ili njemačkijeh. Samo, taj drugi, rnoderniji uticaj, na žalost, ne samo što se pozno javio, nego nije ni jak. Tako dubrovačka književnost, koja se pod uticajem talijanske javila, koja se, zatijem, ni ove nije potpuno i svestrano držala već možda više išla za već stvorenom literarnom dubrovačkom tradicijom nego što je pratila i imitovala sve pravce i napore talijanske književnosti, i koja se, prema tome jednostrano razvijala i u uzanom krugu se kretala; tako, dakle, dubrovačka književnost tek pri kraju svome prima nove elemente, trpi nove uticaje, unosi nove struje, koje je djelimi-