СРЂ

PJESNIKOVA TAJNA

591

— Mislim — rekoh da bih zagrlio Leopardija, i da bih zaplakao s njime i rekao mu : kakav si ti pjesnik, ali i kako si ti slijep ! Ovu plemenitu narav, koju suprotstavljaš, golemu i jaku, maćehi čovječanstva, ko ju je u te ulio? Ista ova zlobna mati? Ne. Jesi li je sam sebi stvorio? Ne, ne. Mora dakle da imaš Oca blagoga ; a ovaj izvor svakog dobra, ko je ? Znadeš li zašto te je tako obdario? Znadeš li što od tebe traži; što ti sprema? Vidiš kako sva tvoja mračna filozofija ovdje pada. — Kako imate biti sretni Vi — гебе Mrs. Yves — kad tako mislite. Ja ne mogu. Ja ne vjerujem, da je dobro ni sama plemenita narav. Pak ne vjerujem u stalnost nikakovog ljudskog čuvstva. Rekoše mi, da se i sam Leopardi bojao smrti. Opazih joj, njekako tužno, da ne mogu razumjeti kako su njoj, prožetoj onakovim mislima, mogli omiljeti moji stihovi. — Dakako — reče ona — puno mi se mili. Mili mi se što mogu sanjati da Vi imate razlog da postoji upravo takih stvorova, takih čustava kako ih vi smišljate. Htjela bih dajbudi biti stavna da Vi u njih vjerujete. A htjela bi se također uvjeriti da ljudi nijesu toli sićušni, nesretni kao što mi se čine, i da ovaj život nješto vrijedi, da zaslužuje da bude nastavljen, na ovome ili na drugome svijetu. Duša mi je visjela o njezinim usnama, ne bi li prodrla tajnu njezina srca. Oinilo mi se, da nazirem u njoj prošlost burnu, potresenu silnom ljubavlju i žalošću, sadanjost ledenu i nijemu, ali u kojoj već se pomaljahu prvi znakovi drugog života. Kad prestade govoriti, mučke je pogledah, ne kao ljubovnik, već kao liječnik koji istražuje i dvoumi. Ona malo porumeni, pa mi reče : — Što mislite o meni ? — Da ste bolesni, i da ne smijete čitati Leopardija. Osmjehne se, pa mi odgovori: — Vi bi bili prestrog liječnik. "Vidite ipak da ne čitam jedino Leopardija, čitam i knjige koje uživaju dobar glas, i knjige bogobojažljive kao što su Vaše. Odvratih joj, da malo marim, bude li ona pila otrov u vinu, u čorbi ili u kavi. Pripovijedah joj zatim kako sam i ja