СРЂ

590

СРЂ. — SRĐ.

lostan. Prekidoh odmah mučanje, te se prihvatih predmeta u kojemu sam uviđao kao njeku opasnost. Rekoli da ima dakako uzvisite poezije u onom blagom i umiljatom stvorenju, umjerene rnašte, a duboka srca, koje ljubi jedan put samo; ali da ima ipak plemenitijeh ćudi, toliko naglili u pokretima srca, koje se lako rane u svojem pohitu i nekako gube. Osjećaji ljubavi i vjere leže u njih kao mrtvi, kao orlovi ošinuti trijeskom; ali se poslije trzaju, zatrepte, podižu se i vinu opet pod oblalce. To su duše pune životne snage, krepke volje i krilate mašte, koje bi ljubile jedan sami put, kad bi se susrele : duše radine i moćne, koje Ijube, kao što nebo ljubi zemlju u pramaljetnim olujama, rastapajući u drugoj duši svaki unutrnji mraz i pobuđujući sve što je život, zelenilo i cvijeće. Mrs. Yves me pogleda i ništa ne odgovori. Nijesam li ja mrtvac koji besjedi? Ne mogu li istinu kazati bez Ijudskijeli obzira? Pričini mi se kao da me dugi njezin pogled pita: Je li uprav tako? Jeste li vi to iskusili? Gospođa ne progovori, već rasklopi knjigu Leopardijevih pjesama. — Htjela sam vas i pitati nješto o Leopardiju — reie prelistajući knjigu. — Ljubim toliko Leopardija. A Vi volite li Leopardija ili Manzonija? — Leopardija. — O'i, i Vi; kako mi je to drago! Nije li istina da je veći od Manzonija? — Ne, daleko je manji; ali ga najvolim. — Oh — reče sklapajući knjigu — to ne razumijem. Valja da mi razjasnite. Razjasnih joj svoje mišljenje. — Oprostite — reče — Vi, koji ste govorili o plemenitim ćudima, biste li htjeli kazati, što mislite o ovim stihovima ? Tražila je u knjizi pjesmu Ginestra, pa mi dade da pročitam ove stihove: Nobil natura e quella Ch' a sollevar s' ardisce Gli occhi immortali incontra А1 comun fato, e che con franca lingua Nulla al ver detraendo Confessa il mal che ci fu dato in sorte E il basso stato e frale