СРЂ

РJESNIKOVA TAJNA. Napisao A. Fogazzaro preveo M. Grgurić. VI. Tresao sam se od nestrpljivosti kao od groznice; na četiri sahata i рб bijah već na ročištu. Znao sam da će Mrs. Yves doći sama, jer joj muž bijaše sproveo noć slabo, te bijaše ostao u krevetu. Dođe sama, nekoliko dugih ćasova poslije pet ura. Nosila je elegantnu plavu odjeću, s crnim čipkama oko vrata i njedara ; đerdan i naušnice od zlatnih rimskih novaca. Vrat joj mi se nije nigda pokazao čišćeg oblika, ni ćišće bjeloće, niti mi se lice igda pokazalo tako nježno. Nosila je u ruci Leopardijeve pjesme. Cinilo mi se da je imam odmah pitati za muža; porumenje opeta i odvrati mi tako tiho, da je ne razumjeh. Htjela je znati da li je Luisa u mojoj noveli istinita osoba. Odvratih joj da nije ; da je u njoj inače bilo mnogo crta i boja pravijeh lica. Nije shvaćala ovaj nacin sastavljanja: činilo joj se da je otud imalo izići stvorenje bez individualnosti, neizvjesno i nekako krivo. Uvjerih je razlogom, da je isto tako i u prirodi; da nekevrste, neke šare u svakog od nas nalikuju na crte i šare drugog kakvog lica, a da ukusno stapanje ovijeh crta i šara sačinjava baš naj teži i naj delikatniji rad umjetnika. Valja s običnim kajdama sastaviti takav sklad, da on ima različitijeh nesuglasnosti, a osobit zvuk. — Istina je — reče. — Nijesam na to pomislila. Ali vjerujete li vi, da je uprav moguće naći jednu taku „Luisu" ? Da može uprav opstojati čeljade, koje nije kadro da ljubi dva puta u kojoj mu drago prigodi ? — Dakako, gospođo. — Ja ne. Ja vjerujem u ideal sto puta manje od vas. U njezinom se glasu pojavljalo toliko ganuće, da mi se činilo kao da osjećam u njemu golemu gorčinu, te ostadoh nijem, ža-