СРЂ

38

PJESNIKOVA TAJNA

593

Nastavih dršćući: — Snjelo mi se o vašem glasu u dva maha: prvi put otrag mnogo godina, drugi ima tomu malo mjeseca. U ovim snovima ćutio sam se tako zlo, osjećao sam se tako nevoljan, a glas Vaš bijaše za mene život i nada. Cutio sam se zlo, vrlo zlo, a to svojom krivnjom, a ne samo u snu već i na javi, a uvijek ine tješila tvrda vjera, da ću susresti pravi živi glas što usnuh. Neke su gospođe hodile put nas. Približih svoje lice onome Mrs. Yvesove, čineći se kao da čitam u njezinoj knjizi, da čujem što će mi odgovoriti. — Nema ni u mene niti života, niti nade. Druge gospođe posjedaše okolo nas. Nije nam bilo moguće dalje govoriti : valja da bijasmo oboje odveć ganuti da se razgovaramo. Njezine su ruke drhtale; od teške zaduhe Ijuljahu joj se njedra i ramena. A ja? Ne znam kakav sam bio vidjeti; ali velika mi je oluja buktjela u srcu. Dođoše javiti Mrs. Yvesovoj, da ju je gospar želio vidjeti prije ručka. Počeka časak, pa se digne. Dopratih je muklo do ulaza u gostionici. — Htjela bi Vam nješto kazati —• prošapta mi prije neg me ostavi — ali strah me da ne ću imati srca. — Zašto ? — pokliknuh. Ne reče mi zašto; pozdravi me milostivo, a njezine se oči za jedan čas ustaviše na moje čelo. Mnogo se je puta onijeh dana zagledala u moje čelo. Zašto ? Bilo mi je drago, ali bi me to u isto vrijeme smutilo ; činilo mi se kao da je ona voljela Mene, nego mene samoga. Je li ovo moguće ? Ne znam : ali ovako sam osjećao.