СРЂ

ZGODE I NEZGODE. (nastavak)

Piše f prof. Luka Zore. uredio A. Vučetić.

VI. Antun bješe uzor domaćin, nije ni pušio otkad su ga liječnici od toga odvratili radi o6i, a nije išao ni u kafane ni u krčme, nego nedjeljom i svecem išao bi u crkvu a po podne šetao, ako je bilo lijepo vrijeme. On bješe u velike pobožan te se ispovijedao i pričešćivao nekoliko puta na godinu a na dan sv. Antuna pošao bi bosonog do manastira franjevačkoga i tu bi ovršio svoje duhovne dužnosti. Zena mu Mare bješe i ona pobožna žena, te je Luko Mali rastao u pobožnoj okolini, dapaće naginjao na mističnost, jer mu se često priviđalo, valja da je sanjao obnoć, što je cuo pripovijedat, da vidi duh koga pokojnika i da se s njim razgovara i sluša mu želje. Nije čuda da je neprestano išao u crkvu, služio oko otara, pjevao epistole i misu i naklonjen bio svešteničkom zvanju. U to smrt stare Pile potrese Luka Maloga, jer ga je ona babovala malena, a i odrasla njegovala, pa se on spominjaše, kad bi ga na skutu tindirikala i pjevala: Tindiri, tindiri, moj Martin! Ljepša Pulja neg' Jakin, U Jakinu bobica, A u Pulji šenica. Ele sad je bilo šire u Antunovoj kući, a bila je i potreba, jer su djeca dorasla, a kuća malena i tijesna. Stariji brat Pero naginjao je na more i za to ga otac stavi u Antuna Casilari da uči nautiku, a kasnije pošlje na Vragolovčevoj škuni u Crno more; no brzo se uvidje da Pero nije bio za more, jer mu je udilo, i pobolijevao je, za to se na povratku iz Crnoga mora on iskrca i ostade doma. Bavio se domaćim poslovima i ekonomijom, dok postade gazda nakupivši baština i carina, odašta i sad lijepo živi.