СРЂ

PETAR VUKMIRTCA

971

— Koja je to Petre? Upitaće radoznalo Stana tim više, što se je i ona prevarila u nadi da je Zorka, ona mila, Ijupka djevojka, poput njene male golubice. — Milica Jakova Kuzmića. To je bila djevojka tjelesno razvijena i jaka, zaista valjana i poštena, a uz to iz dobre kuće. Ali se je moglo odmah primjetiti na Srećku i na onim dvijema, da irn nije po volji. Bila je crvenib, zdravih, punih obraza i spuštena čela, a uz to i zatvorena u društvu, te izdavaše sliku nesimpatičnu, suštu protivnost one otvorene ljupke Zorke, kojoj se svaka jagodiea smijala, a iz očiju sipala neka živa slatka vatra. Poslije ovoga nasta mali tajae, svak je mislio, ko će prvi progovoriti. Naj poslije će Stana, kao naj sigurnija: — A. bi li ti, Petre, koju bih ja rekla? Vidiš, ja bih voljela Zorku Jovanovu. — Meni se ona djevojka ni malo ne sviđa, ne dopađa mi se ona velika njezina otvorenost, i čini mi se, da je ne bih nikako mogao podnositi u svojoj kući. — To onda nije dobro, reći će Srećko. — Šta sine? — Evo šta, ti znaš, da sam ja uvijek bio dobar, valjan i u svemu slušao tvoju, ali vjere mi u tome te, i da mi je žao, ne mogu poslušati, jer one cure ja ne ću. ■— Ooo, tako se i govori 1 Počekaj malo i poslušaj mene tvoga oca, ti još dobro i ne poznaješ one djevojke, znaš, da te ja ne ću na zlo nagovoriti. — Nema gorega zla, ja mislim, nego uzeti neljubljeno čeljade, nije to vo, koji se mijenja, kad ti god nije po volji, nego žena, koja je uvijek za te vezana. — Ali, dragi moj, ja ti kažem, da je ono baš jedna djevojka, koja se može sa svakog pogleda voljeti. — Ja ti opet ponavljam, da mi više o njoj nikada ne govoriš, jer je ja nikako ne ću uzeti. Reče to, te usta i ode nadvor. III. Bio je jedan od onih ranih jesenjih dana, dok još sunce imađaše u sebi snage i dok je još rasla trava. Bijaše vedro i