СРЂ

970

СРЂ. — SRĐ.

ljuđske muke i svakojake brige, kad se preko noći gor6ine zaslade, i opet čelo vedro, a srce veselo, pa traži da se, u zabavi i šali, ljubavi napuni. — Sjećaš li se, kako smo ono zagrljeni trazili gnijezda po grmovima i kako si se ti ljutio, kad bih kazala kod ognjišta, da si našao gnijezdo, jer da će onda zmija popiti jaja ? — E, to je bilo još onijeh godina čim sam došao u najam pokojnom tvom ocu. Bože moj, šta mi ga je dijete! Sjećam se, kad bi se ukrao pokojnoj maici Savi, pak bih otišao po polju, po livadi, ili bili se verao gore po ogratku iznad dolne, ja sam onda bio zanesen onim švrljanjem. Moja pamet nikada se ne zna kud je hodala i šta je zamišljala; dok su mi oči po zemlji puzile, um mi je zidao kule na oblaku. — Da, lijepo je sjećati se i mladih dana, ali je to sve prošlo, sad se treba brinuti za unaprijed. Vidiš li stara, ja smo i ti već poceli stariti, izmiču se godine, a naš Srećko već je čitavi momak, sad bi bilo vrijeme da ga ženimo. •— Bogme, Petre, i ja kažem, kad smo na toj, šta da se ceka, bolje je ranije, nego kasnije. — I ja pristajem. Uplešće se veselo Draginja, kćer im. — Muči ti golubice. Reći će joj Srećko. — Još samo, da on kaže bi li se odmah ženio, pak da se gleda štogod cure. — Ja, što se mene tiče, tome se ne protivim, jer vidim i sam da je zeman, a isto kako ćaća odvali, tako neka i bude. — To je dobro, Srećko, što od tebe cujem i ja sam se tome odavno nadao i gledao sam koja bi naj bolje pristala za te djevojka, pa sam našao jednu pametnu, valjanu, a koja će nešto i prinijeti. — Hoćeš, da ja pogodim, ćako, koja je'? Reče Draginja, bojeći se da on nije pogodio na onu, koju je Srećko već bio malo zavolio, a koja je bila i njoj i materi za volju. Da nije Zorka Jovanova? Ona je pametna i dobra i kad bih ja birala, nju bih izabrala. — Ti se mala golubice u to ne smiješ miješati, a isto nijesi pogodila. Ona nije iz naše doline nego iz Razvođa.