СРЂ

PETAR VUKMIRICA

969

uvrgli u njega, bijahu dobra djcca. Petar se njima ponosio. Lete godine, kao vođa brzica i Pctar se je vec primakao pedesetoj, okrenula koia niz brdo. Još mu je samo jedna briga, da valjano oženi Srećka, te da mu preda upravu imanja i onda da pod starost počiva. I робе oko toga raditi, ali nade mnogo iznenađenja. II. Po prilici tri kilometra daleko od izvora potočica s istocne strane istoga uprav uz vodu bile su kuće Petra Vukmirice. Poširoka avlija obulivaćala je tri kuće pločom pokrivene. U sredini avlije pri vodi, licem prama istoku bila je na tavan, na koji se je uziazilo uz kameni slar zdvora ozidan. Gornjim krajem avlije bila je druga kuća licem k jugu, a donjim treća nova, koju je Petar nedavno podigao za staju stoki. Grornja je kuća vatrenica. U zapadnom je dijelu ognjište, a u istočnom dva kreveta s nešto drugog pokućstva. * Jedne večeri lijepog aprilskog dana poslije večere dizala je Stana Petrova sude sa stola. — Dede Stano, otari i ispred mene, da mogu slobodnije nasloniti ruke. Danas stno kopali ja i Srećko, da znaš kako smo dosta prekrčili, pa smo i sustali. — Za čudo mi ovaj naš ćaća, svaki je dan tako reći tohrabriji, gleđam ga danas kako snažno i okretno panje vadi i busenice izvaljuje, rekao bi : eto mladića od dvadeset godina. — E, moj Srećko, čini ti se. Istina, danas sam bio baš nešto veseo i čudnovato krepostan, te sani onako i radio, ali ubrzo bi kalao da zakalam nekoliko dana uzamanice. Bilo je ono vrijeme, pak je i prošlo, kad sam ja po čitave nedjelje čete kopača predvodio, pak se nikada ne umorio, ali sad sporije se ruke kreću, a manje motika upada. — Vidi starog, kako se sjeća mladijeh dana. Reći će mu žena. — Sjećam se, bogme i kako, rado onih mojih miadih veselih dana, onda sam i bio živ. Ono su krasni dani, kad ti cvijeće cvati, a ptice pjevaju, kad ti još duša ne zna za velike