СРЂ

PETAR VUKMIRICA

97B

— Jesam gospodaru, prijatelj Todor i Stevo i kum Lazo lioće, a Stanko ne će, da ga boli noga. — Dobro, dosta je u tri, a drago bi mi bilo, da hoce i St.anko. Samo Bože daj sreće ! — Bog će dati. Ispusti polagano Glišo, a trnac mu projuri kroz dušu i sve ga tišti, lagano zakrenu glavom i nastavi: — Hoću li vam trebati još što ? — Ne, ne ćeš, možeš poći za poslom. I ode Glišo u dvorište, sve mu je nekako nesnosna gospodareva blizina, što mu je neobično. Biće nešto. „Тако dakle, kad svojeglavi sin ne će da posluša ćaću po vjecnoj dužnosti, uciniću ovako. Ne će imati toliko smjelosti u onoin zadnjem času pred onijem ljudima, da ne pristane." I dan se već izmiče, noć se primice, s juga mogao si osjetiti lagani dali vjetra, koji je počeo uznemirivati tanku meku travicu. * Ode Glišo s težinom na duši. . . Poslije one večeri uviđala je Stana, a i ćerka joj Draginja, da Petar nešto snuje i bilo im je da misle kud će ispasti. Nastojala je ona, brižna majka, ne bi li na koji god način što od Petra dokučila, ali svaki put uzalud muka, uvijek on prebaci na drugo. Znala je ona koliko ima on povjerenja u Gliši, pak je sumnjala, da on ne zna, šta je u glavi gospodara mu, te je nastojala i prijateljski i vlašću gospodarice ne bi li saznala što od njega. ALi „starija je gospodareva", mislio je Glišo i čvrsto je držao povjerenu mu tajnu. Tad Draginja odluči uplivisati na Glišu i doznati od njega što joj mater nije mogla. S kakvom vlašću ? Po srijedi je Glišo. I Glišo, oliko baš ne cijenjen od drugih seljana, kao od svog gospodara, bijaše čovjek srca, srca plašljiva, u kom lagano postaju blagi osjećaji i još laganije skriveno se razvijaju, dok se ne razgranaju i zaokupe mu dušu u kojoj utone misao. To je ona meka strana Glišine čvrstine, za koju je Draginja znala, te joj se često možda nasmijala, i ona je sad odluči upotrebiti u svoju korist. On je na avliji tesao neko drvo, i kradom pogledao gore na prozor, gdje je Draginja sidela i vezla. Plašljivo, kao zec,