СРЂ

1064

СРЂ. — SRĐ.

„Šta ću sad'?" — jeknu on, te se spusti na jednu stoličicu i plašljivo upre oci u blijedo lice sestrino. Ona pođe dva-tri koraka prema prozoru i nijemo pogleda kroza nj. „Sta?" promumlja on i uhvati čvrsto sestru za ruku. Ona ga privuče bliže k sebi i primora ga svojim neprijatnim ćutanjem, da pogleda kroz prozor u tmurni noćni mrak, gdje je od svjetiljaka blistala mirna, crna povr.šina rijeke. „Jesi li poludjela?" viknu on i prestrašeno oturi njenu ruku: on ju je razumio ! U svom se kukavičluku grozio od sestre — od vode — od smrti — od onog nepoznatog ničoga! „Pusti me ! ja moram odavde što dalje, dalje!" Na ukočenom licu djevojčinom zaigra sad tužan smiješak: „Ti misliš na bijeg na daljnji život ? Ti ? Ali ja sam u očajanju zbog tvoje sramote i tvog pada. Ja ti rado pokazah kako se u krajnoj nuždi spasava od policije, od zatvora, od nevolje i srama, ali šta će biti od naše jadne majke, koja svoju krv kap po kap za tebe daje ? Ti bi je ostavio da umre od gladi, kad bi ti bila na teret - grozno ! Oh, brate, ti imaš samo jedan jedini izlazak ; smrt! „Ne mogu!" zajeca on i pokrije lice objema rukama, a drhtaše cijelim tijelom: „Ne mogu. Ja sam još mlad — zašto se ne bih mogao i ja popraviti ? Pomozi mi samo još ovaj put! Daj mi novaca da odem odavde — od sada neka bude sve drukčije: ja ti obećavam!" Dora uzđahnu; njen oštri izraz lica postade blaži, jer joj je ovo jadno stanje, u kom se sada nalazio njen brat, ulijevalo sažaljenja — onog sažaljenja, koje osjeća plemeniti, jaki spram podloga i slaboga, te je pomiješano sa pomilovanjem i prezrenjem. Cutke otvori ona kuhinjski orrnar, gdje još stajaše sanduče s novcem, odakle je odnio svotu, koju je danas proigrao. Sanduče bijaše zabravljeno; ona se sjeti, da je ključić ostavila u svom stočiću. „Ovo nam je sva imovina", promrmlja ona. „S ovim moramo živjeti cijelu nedjelju; ali ću ih podijeliti s tobom. Ako će te ovo spasti, a ti se sjeti, da je to bila oskudica tvoje majke i noćni rad tvoje sestre.