СРЂ

SLAVENSKE KOLONIJE U ITALIJI

1117

ulicu, pa se prepušta kiši, da sve to opere i odnese ; ona to savjesno i učini, kad dođe, jer je mjesto na strani, pa voda po ulicama brzo otječe. Nezgodno je pak, što u večer nema rasvjete; nego se o tome radi, da se i u Kruču uvede električka rasvjeta, koja je već uvedena u nekim bližnjim mjestima. Ali najnezgodnije je za putnike, što nema ama ni najmanje gostionice, pa nemaš gdje da prenočiš i da se založiš, ako nećeš da smetaš domaćima. Istina ovi su do sada uvijek pokazali, da su spojili talijansku ljubaznost sa slavenskom gostoljubivosti, pa svi mi, koji smo do sada tamo bili, ne možemo se dosta pohvaliti, kako su nas lijepo dočekivali i kako su na svakojaki način svi, i gospoda i prosti ljudi, nastojali da nam među njima bude dobro i ugodno, ali opet „svakog gosta za tri dana dosta", pa se čovjeku ne će da odviše čestim dolaženjem ili odviše dugim boravkom smeta. Ta je misao i mene dugo odvraćala od toga, da tamo idem, da proučim njihov govor, dok se nije posredovanjem inžinjira Ivana Giorgetti i kručkoga načelnika, viteza Ivana Graziani, a dobrotom našega čovjeka (ili, kako tamo govore, našega Ijada) D.ra P. Chiavaro našao slobodan stan, gdje sam se smjestio sa svojom ženom i gospodario kako u svojoj kući. I tako s njihovom pomoći, pa još s pomoći kručkoga općinskoga liječnika Dr. L. Vetta, mogao sam proučiti govor našijeh kolonista i sproveo sam u njihovu društvu i u krugu njihovijeh porodica vrlo ugodno ono mjesec dana, što sam tamo bio, jer su mi s najvećom pripravnošću i ljubavlju išli u susret svakoj mojoj želji i nastojali da mi u svemu budu na ruku, na čemu im i ovdje najsrdačnije zahvaljujem. Teže je bilo s ostale dvije kolonije, jer do njih ne vodi cesta, pa ko ne može ili neće da jaše, treba da ide tamo pješke, i to po vrlo rđavom putu; ja sam zato išao samo u Stifilič, a iskreno ću kazati, bilo mi je i toga dosta, jer sam morao hoditi preko 6 sati, da tamo stignem i da se vratim. Stifilič je mnogo više zapušten od Kruča, baš s toga, što nema dobre sveze s ostalijem svijetom, pa su i u njemu samome do zla boga neuređene ulice, tako da je čovjeku još teže po njemu hodati nego li do njega doći. Kad pak čuh, da od Stifiliča do Mundimitra ima još toliko hoda, koliko od Kruča do Stifiliča, i to po još goremu putu, onda nijesam ni kušao da idem u Mundimitar. Uopće ne bi čo-