СРЂ

1132

СРЂ. — SRĐ

izraza, mal ne mrtve, bjehu duboko upadene; njeni žuti obrazi, koji su visjeli, nalieili su, Bože ti mi oprosti! — praznim obraznim tobocima kakve opice; i haljine koje su odijevale njeno suho tijelo bile zu zapuštene, nijesu joj dolikovale, bile su istrošene i neocišćene, nikakva traga onog „šika" kojim odvajaju i postarije Pariskinje. Moj ih susjed pozdravi okom poklimnuvši lako glavom; muški odvrati na pozdrav na jednak način, žena ne odgovori; možebit ga nije opazila. „Poznate h onu dvojicu?", zapitah nešto začuđen, „ovaj čovjek izgleda kao da nigda nijevruća okusio; a ženska je pravo strašilo". Ljekarmk postade vrlo ozbiljan. „Ovo su na svijetu naj nesretnija čeljad što poznam", odgovori muklo, na što mi pripovjedi ono što ću ovdje ponoviti u glavnim potezima. Gustav Ricardet bješe sretan čovjek; po zanatu krojač, a njegova struka prednji dio prsluka, koje je on krojio i šio za veliku konfekcionsku radnju. Ovaj mu je posao jamčio stalnu zaradu, te se mogao oženiti za Blanche Legris, koju prije bješe dvorio za tri godine. Blanche je s druge strane radila škatulje od ljepenke i dobila bi nedjelno deset do dvanaest a kadgod i petnaest franaka. U novoj kući nije bilo dakle nikakve oskudice, štoviše mladi supruzi brzo prištediše nekoliko stotina franaka i to im omogući da dvoje žensko djece, koje im se rodi brzo jedno iza drugoga, predadoše seljačkoj dojilji na zdrav vazduh u gorovitu kraju, otkle se djeca vratiše, kad dođe vrijeme, zdrava, crvena i pUna života, da ih je bila radost vidjeti. Margot dojilja, bješe potpuno izvršila dužnost, koje se bila primila a supruzi bi joj Ricardet iskazivali svoju zahvalnost, kad god su mogli. Kad djeca podrastoše, kakav je to bio život! Cijela kuća u ulici Daval, gdje su tada stanovali supruzi Ricardet, i gdje su još stanovali onda kad sam ovo čuo pripovijedati, poznavala je djecu i voljela ih je, štoviše sama zlovoljna i neprijatna vratarica davala im je kadgod bombona ili jabuku. „Ма mignonne", amo, „та cocotte", tamo — sve se mazalo oko njih, sa svakog su ih poda dozivali; naj više ih je mazala žena malog dućandžije bez djece, koji je imao svoju prodaju u kući; toliko je napunjala djecu voćem i slatkišima