СРЂ

1142

СРЂ — SKĐ

— Ni pozdravit, vrlo li si to divlja, zar ne vidiš, ko je došao ? pokara je majka. Curica se okrenu, vidi me, ustade — nijesam ih ni vidjela — stidljivo promuca. — Grij se ti moja ! — ja ću joj. — - Nemam ti, dušo moja, nego ova dva mravka; covjek mi je umro ovo je druga godina, pa sam ti ostala кб sinja kukavica. Stiskamo se u ovo nevolje; a svi smo ovdje na tanku imanju, nijedna kuća ne može dokrušit. ■— A slušali te curica ? — Janje moje sva mi je zlatna, kud bi beznje? Žalobna, bosa mi je, obija vazdan po glavicinama, da napase one dvije ovcice. — A mali ? — upitam. — Vas je on svoje maje, nejako mi je još, posiuša i on. Izvadi iz vreće nekoliko krumpira, stavi ih u prpu, da ih ispeče. Kad se ispekli krumpiri i meni ponudila. Oni uz vatru, a ja zakunjao na stocu. Kroz raspala vrata prodiru u pojatu leputi snijega. Kad u jutro otvorio vrata, prilično zamelo, ali ne bilo zla. Mali nekud šmignuo. Do malo, eto ti se vraća noseć dvije mrtve sjenice, što uhvatio pod ploku. Operušao ih, natakao na špraljak, da ih ispeče na žeravi. Kad ih ispekao, nosi ih meni na rucici. — Milo moje, podijelimo : meni jednu, a tebi drugu. Kad vidio, da se vrijeme razgalilo, odlucio na polazak. — Mišu moj mali, ti si mene počastio zaoblicom, evo ti kruna, da ti majka kupi kapu, — veselo primi krunu i poIjubi me u ruku. I sirotnoj udovici poklonio sam nekoliko kruna. Ona mi grčevito stisne ruku, ljubeć je i jecajuć: — Zdravlja se svoga nanosili, zenico blagoslovljena, svetih misa se nagovorili.... Blagosovi bijednih sirota pratili me, dok sam odmakao.