СРЂ

124

СРЂ. - SRĐ.

nas kuća ne će nigda vidjeti. Ova nas je mis6 morila i tako bijasmo tužni i žalosni". „Bila je blizu gospareve korte (dvora) tovijerna (gostiona) Jele Mortidžije. Ona nas je vidjela zamišljene, te je k nama došla i dala nam kriomice po čašu vina, i osokolila nas, da se ništa ne strašimo, jer da su Frančezi prijatelji pučana a neprijatelji vlastele, „ра ste tu i postavljeni, veli, na stražu samo, jer se gospar boji Frančeza". Ovi nas glas dobre Jele nešto obeseli. I gospareva sluga, neka Nike, žgurava žguravica, (škrtica) reče nam isto, kad nam donese dobru užinu, mjesto nekoliko kuhana boba, raženog kruha i vode, što običavasmo primati druge dneve". „Noć nastade. I neka smo bili dobro zamandalili vrata, isto je trebalo da na izmjenice dva po dva čuvamo kortu (vrata). Kroz cijelu bogovjetnu noć, koja za nas nigda nije mogla da prođe, čuli smo jedino bahat po. plokati, čega se nijesmo bojali. U zoru na 31. januara u crkvi Male Braće začusmo veliko zvono, gdje zvoni „Zdravu Mariju". „Cim svanulo, dođe onaj Gabriele, donese nam rakije, i otvori vrata, te nas stavi na stražu, кб i jučer". „Nije prošlo ni pet časa, jedan Frančez, ogrnut kabanicom, još s gorućijem fenjerom u ruci, dođe k nama, te će nam mašući rukom: „Zašto ne izlazite? (Pourquoi ne sortez pas?)" Mi mu

Ulica u Dubrovniku.