СРЂ

/

,G R А D U"

1-7.»

Smijeh i buka Marmontovih sluga; Još slušaju — nigda ne dočuli, Zadnji pozdrav franceskog despota, Ah taj čemer smrtnoga skončanja, Sto im kobno život udavljuje. Zmiri žižak ko samrtna svijeća, Što za uzdah umirućeg moli; Krvca stine u plemićkim grudim, Smrtna ježnja već kroz kosti bije, I prelama ojađelo srce Grčevito u plahu drhtanju. Do sto misli budi im se s tugom, Vape zoru, gdje se tama krije, Mole nadu gdje je bezufanje, Još su jaki — ne da im se mrijeti. Jedan misli: da se selit k jugu, Savit gnijezdo na novome žalu I prenijet što je jošter vjerno Uspomeni drevnog živovanja. Drugi snuje: da je dignut život, Kad propade sve što zoveš svojim, Eto spasa, da izbjegneš jadu, Sto te čeka tugovanjem dugim. — „Bježat, bježat, ostaviti krša, Ovo more, što slobodu mami, Puste hridi, što su s mukom oci Nesmiljenoj oteli pučini, Iz dubrave Dubrovnik uskrisiv Ne, ne može, nigda Dubrovčanin! Ako pada, neka pade vjerno Na zemljicu, gdjeno mlado sunce Ogrija ga na majčinu krilu, Gdjeno kleknu i molitvu svetu Šapnu Nebu, što par stijena golih Bar mu dade, da utvrdit može I on jednu narodu domaju Te zaveza svoj opstanak stijegu Slavnome te spasonosnom stijegu."