СРЂ

214

СРЂ. — SRĐ.

pognati bijesnim južnjakom. Talasi uzbujali i bijesnom se silom lome o obronke ostrvaca, Mrkana i Bobare, odskačući u vis i škropeći im pjenom vrletno tjeme. U daljini velika vatrenjača, nakrcana espapom, brodi prema zapadu. Blizu Lokruma jedrenjača, zaskočena olujom, žuri se da se zakloni u pouzdanu luku Koločepsku. Galebovi lebde nad valovima i ponjoruju za plijenom. Vjetar fijuče u borovo i čempresovo granje, a more se lomi o litice poda mnom, pjeni se i razlijeva u zelenkasto-plavu boju. Prama rtu, gdje stojim, u sjeverozapadu proviđa se Grad, ponosni Dubrovnik, kroz sumornu maglenu koprenu.

Cavtat sa sjeverozapada. Gledam Ga danas, u ovaj dan kobne uspomene, gdje nujan počiva na klisurama mora, — svjedoka njegove slave i veličine. Sakrio je lice, porušio se je dragulj na Adriji, — ne blista u kristalnoj atmosferi južnoga našeg neba, niti se ogleda u zrcalu ovoga sinjega mora. Hotio bi i danas da Ga s radošću i zanosom pozdravim, kao što Ga pozdravljam svaki put kad ga motrim s ovog vidika, ali mi se duša smućuje i riječ mi zapinje na pomisao, da je danas stota obljetnica od onog kobnog dana, kada je izdajnički orobljena tisućljetna njegova sloboda