СРЂ

U NOCNOJ MANASTIRSKOJ TIŠINI U „ROZARIJU"

25

januaru cvjeta i svojim cvijećem ukrasuje ovaj divni prizor. Mjesečina s gornje strane rasvjetluje one divne arkade — umjetničko djelo šesnaestoga vijeka —; siplje puno svoje svijetlo na svodove i crta eno dolje po hodniku stupove i arkade! Pamet moju smjela i uzbuđena mašta već prenosi iz sadašnjosti u prošlost i zaustavlja je u doba nazad sto godina, kad pade republika, kad vlastela 31 januara po podne izađoše iz dvora kao obeskrunjeni vladari! Moja pamet plovi dalje i mašta je vodi da vidi ono kad je ponositi Francez dvije godine prije

Dominikanski klaustar sa bunarom.

zapremio grad! .... Što je onda u ovom manastiru bilo? Mjesto tihog redovničkog opštežića i zajedničke bogomolje, orila se po njemu užasna vika i buka franceskih vojnika! Starodrevni i mirni manastirci — sinovi Dominikovi, — na silu moradoše da se uklone vojnicima i — кб rastjerani i poplašeni golubovi — da traže drugovdje zaklonište. Samo gdje koji od njih ostadoše da uz pogibao života očuvaju svetište i grobove svojih otaca. AI obijesni i ponositi vojnik ne poštedi ništa; nestadoše najsvetije uspomene, nestadoše najljepša remek-djela!