СРЂ

DUŠANOVE RUŽE

41

nigda imati svrhe ni konca, bješe već strošio blago svega kršćanskog roda i plemena na Balkanu. Sve jače odjekivahu turski buzdovani na evropskim kapijama, sve žešći bješe njihov udar; hrišćansko pleme do plemena, pobijeđeno, gubilo se u bijesnim stihijama turskog zuluma. Eto propao Carigrad, palo srpsko carstvo, podjarmljena Helada i junački Bugari poništeni za vijekove. Viteška vojska ispod krstaša barjaka pod kalpakom i u pancijerkošulji bješe iščezla na Nikopoljskoj ravni. Pa ne mogaše dosad ni nesvladano otimanje opornih Ungara više zapregnuti tursku silu i bude skršeno pod Bajazitovim buzdovanom na istom poprištu, gdje je car Murat nazad nekoliko godina porazio Srbe, na Kosovu. Napokon i Skenderbeg, zaštitnik kršćana, bi dozvan k dušama svojih predaka te se gotovo i sva Arbanija pognula pred polumjesecem. Sve je ponestajalo krstovih boraca; vođe crkve bojne počeše od strave drhtati, samo su se u raju radovali s dolaska tolikih novih svjedoka za vjeru. Duše preobražene palih vojnika sviju naroda stupaliu u četama nepreglednim kroz dveri vječnosti, i onaj svijet bješe otajno rasvijetljen njihovom slavom. Ali ne stupahu i zapovjednici ovog svetog rata; oni, kako nam priča kaže, žrtvovahu još za nekoliko doba na uhar rođa i plemena svoju uprav dobivenu nagradu, rajsku slavu; oni ostadoše nevidljivi na ovoin svijetu i podržavahu otajnu svezu s ono maio preostalih junaka svoga roda i plemena. Samo još u nepristupačnim gorama održale su se slobodne hrišćanske sitne oblasti kao Balšićeva Zeta, poznije Crnagora pod svećeničkom vladom, mala Raša i podređena joj kneževina Zahumlje. Ove su nejake države mogle zaista odgoditi još za malo doba prodiranje Osmanlija do mora, ali im je valjalo brzo propasti ; tada bi prokrčen put zapadu, što su ga Hrišćani na istoku bili satrpali gomilama mrtvaca na obranu kršćanske kulture a sebi na vječitu slavu. Ali je to otimanje bivalo sve to slabije, sve manji broj pobornika za vjeru, sve siromašnije postajahu male hrišćanske oblasti. I ovaj put ne bijaše dosta zlatnika; Dušan bješe naknadio stokom i krznom novac koji je nedostajao. Ovom je zgodom Dušan donio u Dubrovnik svete moći iz crkava i manastira svoje oblasti, jer on držaše jake gradske zidine kao bolju obranu nego gore opustjele od beskonačna boja u njegovoj krajini, u njegovoj tužnoj poharanoj krajini, koja se