СРЂ

42

СРЂ. — SRĐ.

sad oružala na posljednji očajni boj i iz koje je trebalo da on sam odnese staroslavne svetinje da zaštiti od ockvrnjenja dajbudi moći, ako bi prispio konačni poraz. U crkvi sv. Vlaha priložio narodne moći zlatom i srebrom okovane, ondje imale su biti u pohrani, te sloboda i bogoljubnost republike imala ih je štititi od bijesna uništavanja azijatskih osvajača, dok bi se mogle opet jednom u sretnija vremena, slaveći triumf, povratiti u oslobođenu otadžbinu, kojoj ništa više ne bi prijetilo. Moći božijih ugodnika, koje su bile zaklonjene, svečano su predate i primljene, mitropolit i Sorgo, dubrovački knez, uz preuzvišeno vijeće primili ih i zakleli se da će ih štititi.

Dubrovnik prije trusa 1667 g.

Ovo je bila istinita zgoda, čija beskonačna žalost ne mogla izbjegnuti nikomu od onih, koji su bili tu nazočni, i spoljašnji sjaj, kojim se razvio obred, nije mogao nikoga prevariti o turobnu značaju ovog čina očajne samozataje. Otpjevao se istina i Tedeum da se proslavi što su se sretno spasile staroslovenske svetinje, ali to bilo kao karmine narodu koji iščezaje. Samo zbor nazočnih plemenitih krasotica bacio nekoliko svijetlih zraka na tužnu sliku a najviše zaista sjale oči Mirhe Sorgove, kćeri dubrovačkoga kneza. A kako ne bi Dušana udario blijesak Mirhine predivne krasote, ta on je stajao uz kneza a njegova je kći klečala pokraj oca.