СРЂ

DTJŠANOVE KUŽB

43

Dušan tako gledao djevojku preko svega tog dugog obreda izbliže, a ko bi spazio Mirhu, nije kutkamo bilo a da je i ne ljubi. Ovoj djevi ne bilo slične, tako ti je lijepa i plemenita. Dah naj uzvišenije pojezije bijaše joj u duši i ogledao se u njezinu licu. Kao kad se sunce u jutro titra preko Balkanskih sniježnica, cjeliva tisućljetne bedeme grada Dubrovnika i budi cvijeće u gradinama; tako su bili uvojci kose joj. Oči joj kao tama tamna zlata, dvije jagode zrela grožđa, te ih zarudjelo žarko sunce tog južnog kraja, te kad su smečene, veselje su nam i zor-oduševljenje, ali mogu podati i snage i moći, ako treba za žrtvu i samozataju, prema tomu kako je sudbina. Take bile Mirhine oči. Prilika joj napominjala anđeoske slike, a usto basnovite ratoborne Amazonke starostavnog zemana. Ko bi je vidio mislio bi na Dianu ili Minervu, ali i na mučenice hrišćanske vjere, jer iz njenih se očiju moglo čitati i jedno i drugo: drevno junaštvo i hrišćansko patničko pregalaštvo; oči su nježno sijale, obećavale da će opojiti žarkom ljubavi u sreći, ali i uspiriti viteško žrtvovanje, ako bi jednom došla hora nesreće. Ponosna joj plemenita glava uz mudro čelo, a fino savijen nos napominjao nam rimsku patricijsku krv, koja joj uz staroslovensku kucala u žilama. Orlov nos, naslijedila od rimskog plemena, negda gospodara svijeta, bio na Mirhi vidljiv, nevarav znak, da ova orlova djevica, te visoko lebdi poviše svega što je prostačko i prezire što je nisko, samo će orlu dopustiti da se njoj približi. Srce joj dosad ne bilo svezano ljubavi; mladići, koje svaki dan viđala, koji joj dnevno dosadnom jednoličnosti nezgrapno iskazivahu svoje štovanje, nijesu imali u sebi što bi bilo viteško, što bi joj jedino osvojilo srce. Sad eto iznenada objavio se njenoj sanjalačkoj duši za onog ganutljivog obreda Dušan, knez onih gora napojenih krvi. Dušan, mlad a već tako glasovit vođ ratnika brđana! Njihovu gospodaru bilo se dosada zanijeti samo za djedinskom vjerom i za umjetnosti; a sad je ona gledala pred sobom prvog borca Hrišćanstva te joj se činilo kao da lebdi nad njegovom glavom mučenički vijenac, kao da vidi njegovu rusu glavu ovjenčanu vječnim lovorom junaštva i pojezije. Kad Dušan spasene moći položi u mitropolitove ruke, kad ga ovaj poslije plačući blagoslovi kao posljednjeg borca za vjeru, tada djevojka šćaše pasti ničice preda nj, ona, ponosita, nepristupačna, šćaše zavikati: „Samo tvoja, posvećeni borče za krst