СРЂ
DUŠANOVE RUŽE
47
biva to je bila briga za sudbinu grada Dubrovnika : posljednji branik pao, Osmanlije postale sada susjedi republike. I zaista se svi bojahu, da će sada biti teško očuvati slobodu male republike. Oni su u duhu već gledali da je strašna pogibija i jedva su sada i mislili na spas; svega je nestalo, tako su se tužili, a s njima vas puk republike; sve, sloboda, vjera, predaja i čvrsto čuvana i tolikom državnom mudrosti njegovana slava prošlosti uz nadu daljeg opstojanja u budućnosti. Samo za Mirhu nije bilo još sve dokončalo; ona je još očekivala zlamenje od Labuda što joj ga imao vjerno donijeti. Te i ako su to već imale biti ružice, kao krv šitkove, djeva ih šćaše primiti kršćanskom smirenosti, ona šćaše gledati to cvijeće, koje je imalo nju rastaviti s ovim svijetom, i ako se nije mogla nadati nikakvu glasu iz Labudovih usta, cvijeće bi joj prozborilo tim jezikom što ga ne posvećeni ne razumiju; šćaše cjelivati te ruže, obilježje smrti, te ih uzeti sobom u manastir kao jedini amanet ljubavi i ciglo sjećanje na Dušana. Nije kutkamo a da ne bude bez toga krvavog cvijeća; to je znala, jer Dušan to obećao a Dušan bio vjera. Neprestano je pogledala, njeno umorno oko gubilo se uz gorska točila, nijedan putnik ne mogao proći a da ga ne bi strahom priupitala za Labuda. Ona spremala smjele uhodnike, vješte gorama, da traže Labuda ; junaci se tisli daleko posred kršnijeh gora, ali se vraćali sveđ uz sami te isti glas, da nijesu susreli živa Hrišćanina, pa ni mrtve glave da nijesu vidjeli, a traga ne bilo ni počinku ni grobu na onom razbojištu te krvave doline. Pričali su pusto, da sunašce vazda jednako peče te gole litice, ali da je nestalo i živih i mrtvih, kao da je sam bijes sve zanio. Ni srebrom, ni zlatom, pa nikako ni miikom nije mogla Mirha primiti glasa, a ni obećano zlamenje nije joj još dopalo na ruke. Bila je, kao kip, bijela stijena, satrvena od žalosti i bola, stala od uranka do popasnog doba ondje na zatavnjaku u očevu dvorcu, te mu se basamaci spuštaju do Rijeke, gdje se žalosna vodica grli s morem. Ni glasonoše ni brda ne bijahu joj donijeli poruke; ona je osjećala da je zaboravljena od svega svijeta. Kad je sve ostavilo, a onda hoće li barem primiti od povodnih i od morskih stražana što joj sakrile podgorkinje vile, hoće li joj voda pokloniti što joj suho zatajalo?