СРЂ

46

СРЂ. — SRĐ.

žanin, no ćeš znati da se ispunilo što mi je suđeno i da su se hridi moje domovine napojile krvcom." „Zbogom i čekaj zlamenja te moje sudbine." U jutro rano iza one slave Dušan je preko gora žarkim suncem obasjanih hrlio svojim vjernim četnicima, te su mu čuvali svijetlo oružje i džebanu. Osvanulo ljeto i dubrovačka će vlastela u svoja sjenasta plandovišta u gradskoj okolici, pa će knez Sorgo sa svojom kćeri u svoj mirni dvor, prema izvoru Rijeke, te se probija kroz hridi. Od roka do roka eto ti preko gora nestalnih glasova o zgodama i nezgodama Hrišćana. Plaho šaptali jedan drugome ove glasove, pa da su u istinu iskreno u duši pristajali uz junačku braću u gorama, nijesu smjeli otvoreno stupiti proti silenoga samčestitoga cara, koji imao po bijelome svijetu kapidžije i uhode; republika bješe nejaka i nije smjela ispred njegove srdžbe. Samo Mirha čekaše ponositim pouzdanjem poruke od svog viteza, jer je pouzdano mislila da je on nepobjediv. Ali što može cigli junak u borbi s hordijama? On ne može okrenuti sreću u vrevi boja, samo slavno umrijeti može junak, kojega je sreća ostavila i samo je slava nakon smrti, te hoće da je dobije, kad je vidio, da mu vojska ne može pobijediti. Ali eto ti pribjeglica preko granice u Dubrovnik, samo nešto staraca, žena i djece s malo ovaca i koza, ciglo blago što im preostalo. Upropašćeni od strave i poplahe izgubili riječ i pamet. Pripovijedahu, kukajući i bugareći, ulomili ruke prema nebu, kako je knez Dušan bio pobijedio u više megdana, kako su Osmanlije pred njim bježali, pa zahumskog kneza Vojnova, Dušanova vojvodu, podmitili blagom na tovare i obećali mu da će postati gospodarem u Raškoj. Svirepi Vojnov Turcima izdao окб, gdje se tajno okupili Hrišćani, pa izdajica zajedno s Turcima za burne noći nasrnuo na окб. U onom uskom lomnom klancu Dušan i svi njegovi borci tek izdajnički satrveni svaljenim hridima, a preostali ne pobijeđeni, nego svi do jednoga poklani od sile. „Sada nema ni šaka ljudi da se bori za vjeru i amanet," tako su padali strašni glasovi posljednjih Hrišćana iz Raše. Tužna je žalost stegla srca Dubrovčana, kad doznali kako su krvavo obršili junačka braća roda i plemena. Kao teško olovo palo je na dušu umoljenika,