СРЂ

DUŠANOVE RUŽE

49

Ondje Dušan bješe sabrao sve rastrkane svoje čete, te su boj bile u gorama i dolinama, da se s njima složno odupru proti Turcima u napokonjem času. Onamo u onim gudurama i urvinama mislio da će moći bez svjedoka i vidika sve urediti i prepraviti, ali ga onamo pusto izdade prokleti Vojnov, i bi poklat sa svim četnicima. Noć je bila, i strašna je oluja lomila mrke kukove stravičnih hridina, a brda su se tresla ispod munje i groma, a samo crna duša podmićena izdajice nije se tresla, kad se dovrebao na noćni pokolj svoje braće. Dušan bješe u istinu u času naj žešće pogibije, pa kad vidi da nije izbave ni spasa, jer se orila stijena za stijenom, zapovidjeće vjernome Labudu a da bježi i ponese njegovoj Mirhi tih crvenih ruža; ali ne bilo nikakva izlaza iz klanca, te je bio na sve strane stisnut od neprijatelja, pa eto i Labud, jedan od posljednjih, izdišući pade na studene grudi svoga gospodara a da ga štiti i u smrti, da bude koprena posljednjem raškom knezu, biva da bi imao hrišćanski pogreb a da junakovo tijelo nenagrđeno bude sahranjeno. Zaludu će izdajica Vojnov svjetovati pašu (da mu se još bolje podvije i pokuni), da ne pokopa mrtve kaure, nego da ih baci u rijeku, da ne bi bilo traga ni obilježja boju, da nikakva gomila ni stećak ne svjedoči daljim pokoljenjima i vapi na osvetu proti krvopiji zulumčaru. To se i dogodi; i mrtvi mučenici hićeni su u rijeku, te joj se talasi krvavili pro-:litom krvi. Valjalo je ipak da hrabre moći nađu dostojnog mira i počinka, te sve lukavstvo i pakosti ovoga puta bilo utaman, jer se duhovi gorskoga potoka smilovaše pokojnim junacima. Malo na dalje od bojišta nestaje one bujice u brdske ponore, kao što dosta tih voda onog povodnog krša probija put ispod zemlje, te nakon toga hrle do mora kao rijeke nepoznata postanka. Na ovo izdajica nije ni pomislio i duhovi domaće rijeke odnesoše tjelesa domorodaca, koji su poginuli za vjeru, u bezbrojne zatone podzemnih pećina i puste da u ovoj naj tajnijoj od svih grobnica tiho padnu u ponore na dno, a da počivaju do uskrsnuća svih mrtvih. Duše ipak lebdile dalje po određenju, svaka različno i drugačije, to kako su na zemlji zaslužile i djelovale. Dušanovu dušu prihvati jaz daleko, daleko u brdo, u naj zabitnije unutrašnje riječne pećine, gdje je u sutonu stanak duhova, kao potamnjelih uspomena, junaka koji su u drevnoj starini megdane izvojevali za svoj rod i narod.

4