СРЂ

50

СРЂ. — SRĐ.

U sredini su brda naj veće i naj tajnije pećine mirnih duhova vijećnika; ondje se uzdižu svodovi pećine više nego to džinovsko trulo sv. Petra i Aje Sofije i prostrana su ona mjesta kao glavni gradovi stare starine; po tlima im voda bujica, gdje je ondje podzemno jezero, iz tamnih voda podižu se crna prijestolja u stijeni, a na njima počivaju duhovi junaka, te su velika djela stvorili, kad su živjeli na zemlji i pozvani su da još jednom ta velika djela tvore. Ondje snijevaju duhovi preminulih junaka za vjeru o prošlim i budućim zgodama svoga naroda; i u vijeću te se prilike od oblaka prigiblju jedna prama drugoj kao što se to sastaju vrele maglene pare nad morem. Neizvjesne su im i sumraćne slike i prilike; od časa do časa sklanjaju svoje magleno lice na talase jezera, koje je tamno i sivo kao sveopća historija, te ispituju, približa li im se istanova duša skoro preminula mučenika. Ondje ti počivaju i čekaju Lazar i sin mu Stefan Visoki i Marko Kraljević, junačina naše priče, srpski gospodari, crnogorske vladike, knezovi Buzinski, Balšići Zetski, Skenderberg veliki i neumrli Hunjadi, drobni biser kršćanskih vitezova, kojeg su guslari spominjali kao Sibinjanina Janka. Ko bi ih pribrojio te junake, baš uzor-junake, koji su slika i prilika blagorodne žrtve, te su svojim narodom prolijevali krvcu za hrišćanski red svijeta, ali im ljudi ne dadoše časti i slave što im odredio Bog i narod! Nijedna svjetlost nije sjala u onoj oblasti preminulih, nikakve luči u rasjelini čekanja, samo je titrao vijenac oko čela junaka, kao što sjaj zvijezda trepti kroz maglenu paru sniježnika; prodirao je sjaj slave od prijestolja do prijestolja kroz one beskonačne pećine;kao što misli, koje postaju, ražižu ljudsko društvo, tako te zrake, s glava onijeh koji stoluju, osvjetluju slike i prilike ostalih, kojim je slobodno da ih prate a nadasve vjerne pjevače tih junaka, te lebde oko svojih gospodara. Ne čuje se šuma do žuborenja voda tekućica, što je opomena i zlamenje vremena, koje bijesno bježi; samo se čuje padanje kapalja s kamenih svodova a to je pomen nepresušnih suza naroda, koji ostadoše bez obrane sami, jer im preminuli branitelji. Samo od stanka do stanka odjekuju stijene slavom i pjevanjem barda, koji razglasuju podvige drevnih vremena; a po tomu nastaje posvuda muk i samo •u duhu vijećaju o zgodama živih junaci, koji se samo za neko vrijeme rado odrekoše svoje zaslužene nagrade a da bdiju nad