СРЂ

DUŠANOVE RUŽE

51

budućnosti svojih naroda. Ali kad im pjevanje i cvilenje javorovih gusala spomene prošlosti, ti duhovi junačkih vođa u vis kreću svoje maglene glave, te se čini da rastu kao beskrajnost, jer se tada spominju njihovih podviga. Tada iznova pognu glavom na vodu, koja šumi, i paze još na dolazak tih junačkih duša. Ako potomu klizne onamo iz vode sjenka, koja im je ravna, pjevaČi, te s njima vjekuju, naviještaju to ime i svete sjeni boraca, te je opkoljuju, mučke titraju svojim maglenim oružjem u znak veselja; tada joj pokazuju da im je dobro došla, zrakama svog vijenca, a same zrake sjaju nad prijestoljem u kamenu bez te junačke duše; prispjela duša sjede na prijestolje i pjevači zapjevaju u hvalu njezinih podviga ; ori se pjesma i slavi joj se preminuće. Kad je primio nagradu za svoja djela i mučeništvo, iznenada mu i glava zablista slavom, junaci ga pozdravljaju muklim pokretanjem prema njegovu prijestolju, te sada i za njega počinje doba čekanja u vojničkom okolu junaka davnine i godine teku bez huke ispred njegove duše. Tako hoće neodoljivi zakon muklih pećina čekanja. Bješe prošlo to dugo vrijeme i žali se bujice bjehu satrli u pijesak, otkada posljednji slavni junak bio primljen, tad eto ti i Dušanove duše nošene od krvave plime, koja bješe popila krv posljednjih hrišćanskih junaka. I oči \su ga duhova, koji su bili na prijestolju, pogledale očekujući da se pričaju njegove podvige, kad on izlazeći iz krvavog vala počne ledbiti i sjaj preobraženja odredi njemu tu stolicu odricanja i prepravnosti na žrtve; ali prije nego sjede na tu stolicu, izvršit mu je još svetu dužnost. „Ргеminuli oci našega roda"; veli on, „bojni štitovi našega naroda, te ćemerite, vi krasni uzori ratnika svih vremena, koji ste spazili strašni trepet u tisuću bitaka, čujte me! Moja su brda pusta i zanijemila, narod mi je uništen, a spominjanja će mi nestati na zemlji, jer nije više živa guslara, da bi dodao potomcima junačko mi djelo; ali čast mi i poštenje ne smije umrijeti uza me, i vjeru, koju sam zadao za života, hoću da odrzim i u smrti. Testijer mi budi da pošaljem obilježje svojoj vjernoj ljubi; kao zlamenje valja da mojoj Mirhi spremim šitkove ruže, da me spominje i da za mnoin roni suze; tada ću mukom mučati do uskrsnuća mrtvih." Muklo kimnuše glavom te poglavice rata, i oni viieća hu o tomu u jeziku preobraženih još nepoznatu Dušanu. „Nek^^SS^^^

Ш&/