СРЂ

52

СРЂ — SRĐ

ро našoj moći i određenju", šapnuše napokon usnice, te su znale samo zapovijedati, usnice umirenih vojvoda, kad se obratiše toj krvavoj plimi i zapovidješe rijeci da ne valja svoje vode, nego da ih kupi u duboke dubine, da ih poslije po odredbi odjednom izbaci. Sve to više udariše bijesni valovi prama prijestolju slavnih božjaka, te su ih gotovo mogli dohvatiti blijedim rukama kao sjena. Kad oni vidjeli da je nabrekla voda koliko se hoće, spremiće duha te hitre žive vode i kazaće mu: „Teci de onamo i ponesi to obilježje, kako smo u zboru navijestili." Bučnom tutnjavom prohuji na slobodu iz grobnica duša i čekanja taj vodeni duh. Prostorija mramorke zaćuta a bardi će zabugariti Dušanove podvige, i onim junacima treptile misli po golemu poprištu, gdje smrt prije kosila mučenike otadžbine. Po svojoj se navadi Mirha jutrom šetala po gradini i doprla do obale Rijeke, te spazila, a neka je bolno nehajala za sve zgode ovog svijeta, da je voda, koja se na ovom mjestu počinje miješati s morem, opala, i pomislila da je jedna od podzemnih rijeka, koje čine onaj golemi vrutak, iznebuha presušila, te će morski valovi nahrupiti uzgore prema izvoru bez ikakve zapreke, zalutala kao da snijeva, te posmatrala ovo neobično titranje prirode. U prekrasnoj ubavoj gradini kneževoj bilo svakojakog mirisnog cvijeća, i dosta šitkovih ruža na visokim žbunima i ružica, koje se obavijale oko divnih mermer-stupova, ali se ona na njih ne obazirala; slutila je da te puste ruže nijesu cvijeće, što će joj donijeti to obilježje. No ukraj rijeke eto ti prekrasnih bijelih lijera, te su se nekoji svojom prembijelom kitom ničice ogledali u vodu. Mirha onako oplakana pogleda ono žalobno cvijeće i baš tada eto rijeka odjednom nabujala, i eto brzice crvene niz Rijeku kao da ključa i poplavi u čas svu gradinu, pa će uz lijere, te im brže ono nevino bjelilo prihvatilo junačku krvcu. Tad se Mirha prigne do krvavih lijera i trgne jedan iza drugoga. Brala i približala se vodi, koja je tekla onako zapjenušena krvcom, i onako žalosno trgala lijer za lijerom. „Jaoh meni, to su Dušanove ruže", naricala u skončanju, „rusa, ubrojena glavo, drugih nijesi meni mogao više poslati, znam što će tvoja duša ; stoga mi sad krvi cjelivaš svojom i svojih junaka te lijere nevinosti; sveta ti je vjera kao uspomena ti u mojoj duši. Dušane ! Tvoje je za navijeke moje srce, za spas tvoje dobre duše molim