СРЂ

DUŠANOVE RUŽE

55

zajmio svoju nadu uzdanicu, zadnju džebanu za obranu svetog krsta i amaneta. Ondje je vile položiše u podmorskoj skrovitoj i živu čovjeku ne poznatoj pećini. A istom zadnji vijek i vrijeme dovedoše u tu otajnost domoroca joj sveznadara, da joj celne pravedne, svete mošti, pa je vidio da od uranka do sutona čudesa se zbivaju, biva tu se prepliće modro i zeleno. Ovo su vile sastavile, te su Mirhino krasno tijelo sahranili kao svoje čedo milo u podmorskoj grobnici, da je kiti morsko cvijeće do sudnjega danka. Sunce na suton, a plavi se pećina kao nebo i sinje more a da kaže njezinu vjernost sve do smrti. Sunce na uranku iz svoga krila baca zelena ureha, biva zemlja se oživljuje, te se nova nada kroz pećinu kaže živim zelenilom, a to je da će se sastati dvoje ljubljeno u vječnosti na drugome sviietu. Dušu uz to Mirhinu zagrli vodena Stražica tih izvora i rijeka svojom svemožnom desnicom i zapovjedi krvavoj vodi da se razdijeli. Kao kroz trijemove od rubina, pod svodom i između plahta bučnijeh voda, što su krvavilom tekle, stupaše put svog određenja Mirhina duša ispod ruke duha stražanina uz vodu Rijeke i kroz dveri bučnog vrela u pećinu junačkih duhova. Obasjano osijevom što se na nju vrcao s krvavih talasa, što ih je sunce ožarilo svojim zlatnim trakama, ona puna slave i nade stupala do prijestolja prijašnjih duhova, koji su je srdačno očekivali. I kad nju uveo duh stražanin, ustadoše s kami-stolova duše junaka, svjetlost vječne slave s glave im sjala i prelijevala se na njenu divsku priliku u praskozorju i titrala preko tih raka duhova, te su bez kraja i konca. I na Dušanovoj glavi blistao se vijenac zraka nebeskog svijetla i taj sjaj obuzeo Mirhinu dušu, te je pokrije koprenom preobražaja. Sad junaci iz davne davnine pozdraviše junačku mučenicu kao da su draga i ljubežljiva braća i kao da su još kao negda na poprištu svojih podviga. „Dobro nam došla, djevojačka glavo, te si dolećela u sjaju svoje kreposti", tako vapili sijedi uzor-ljudi, „dobro nam ogranulo svijetlo sunce ljepote! Dobro nam došla, lučo čiste ljubavi, umilna zrako miline, koja nam spominješ davno minule danke mladosti, kad smo se ono borili za vjeru i ljubav, pozdravljamo te i blagosivljemo, te preminu radi nježne ljubavi s našim mlađanim vojvodom. Tebi svojim zaručnikom nije prebivati u dvoranama duhova, u kojim se razliježu pjesme barda;