СРЂ
94
СРЂ — SRĐ.
i ljepši od Dubrovnika; zato Car smišljaše veoma široke osnove; onaj grad imaše postati glavno primorsko tržište istočnijeh mora. 0 Dubrovčanima pak piše: Ponašanje je zanimljivo u svakome narodnome sloju; svoju vlastelu svi Dubrovčani drže kao ogledalo za svoje življenje tako da veličanstveno ponašanje daje Dubrovniku neki oblik stonijeh gradova. — I pravo je imao Tommaseo, kad je pisao da je Dubrovnik, istina, malen grad, ali da je glavni, prijestonica. Ponašanje Dubrovčana bješe tako veličanstveno prema samim vršiocima Napoleonovog nasilja, da Marmont piše: Ljudskota je dubrovačka bila tolika, da kad s njima blago postupaju namjesnici one vlade, koja ih gnjavi, oni ne pokazuju nikakvu mržnju protiv njih, već krotko se i uljudno prama njima ponašaju, neka su oni hotimični radnici njihove nesreće. I to su Dubrovčani, onaj srećni puk, kome smo mi Francuzi otišli da mu osorno izgulimo i mir i blagostanje. — Ljudskota je u Dubrovniku tolika, da Marmont pripovijeda da „је svaki Dubrovčanin nastojao da predobije drugoga Dubrovčanina u aristokraciji." Ovo njihovo plemenito ponašanje nije bilo ograničeno na građane, nego је bilo jednako po cijelome teritoriju dubrovačke republike; stoga su dubrovački seljaci odvajali među svijem na svijetu. To je sve tako bilo uljeglo u dubrovačku krv, da je od toga ostalo nešto još nakon sto godina i u njihovijem epigonima, sadašnjim Dubrovčanima pored svijeh nesretnijeh prilika. Pravo ima neprežaljeni Simo Matavulj, rodom iz Šibenika, što se divi Dubrovniku 1 Dubrovčanima (isp. Bijeli fratar u ovoj knjizi) danas nakon sto godina pada republike, pa i Nijemac Schmalix, koji je 1906. g. napisao knjigu o Dubrovniku, divi se ovome kraju i njegovim stanovnicima.
Ukidanje republike u nedjelju 31. januara 1808. g. bješe posljednji udarac protiv dubrovačke slobode, koja se sačuvala od 656. godine po Is., dakle punih 1152 godine i koja je toliko proslavila Dubrovnik i Dubrovčane. Ali unutrnje prilike ove državice prepravljahu pad republike već od dva do tri decenija, ili bolje od druge polovice XVII. vijeka. Od velikog se potresa 1667. godine spasi mali broj vlastele. Plemstvo, kojemu ona pripadahu, bilo je, po onome što kaže sam Marmont u svojim me-