СРЂ

UKIDANJE DUBROVAČKB RBPUBLIKE

tražbu Fultonovu za gradnju pravoslavne crkve i tako se zavadi s Rusijom. Dubrovčani zamoliše poslije putem prijatelja rusku vladu da makne Fultona iz Dubrovnika; ali ruska vlada ostavi svog konsula u Dubrovniku sve do franceske zapreme 1806. g., kad ga sami Francezi opremiše iz Dubrovnika, pa poslije priznaše slobodu vjeroispovijedanja pravoslavnim u ovom gradu. U toliko se bješe dogodilo da Austrija, pobijeđena kod Slavkova (Austerlitz), ustupi Francezima mirom u Požunu „ilirske" pokrajine, te i Dalmaciju. Sada 1806. god. ostajahu osim Turske samo dvije vlasti u neposrednom doticaju s Dubrovnikom, biva: Franceska s carem Napoleonom, koji se bješe ovjenčao za talijanskog kralja, i Rusija, neprijateljica Napoleonova. Bila je dakle pogibeljna za Dubrovčane svaka svađa s Rusima, koji s druge strane bijahu slovenske krvi i jezika, te ako samo vlada dubrovačka 1668. god. pišući kralju francuskom Luju XIV. iza velikog potresa ističe jezičnu vezu Dubrovčana sa svim slovenskim narodima, te i s ruskim, navodeći da je dubrovački (ilirski) jezik opći slovenski jezik, nije čudo da je s ovog srodstva slovenskog između vlastele bilo i ruskih pristalica u Dubrovniku. To su bila između ostalih: braća Mato i Dživo Ghetaldi, braća Nikša i Šiško Gradi, Jako i Jero Natali i jedan Zamagna. Bila je još četvrta stranka u Dubrovniku, a to je bila ona pravih patriota, koji su željeli da se sačuva dubrovačka sloboda ili koji su žalovali za njenim gubitkom iza 31. januara 1808., kad je bila ukinuta dubrovačka republika. I ako su to bili protivnici demokracije, bilo je ipak pravih patriota u puku i svećenstvu, koji su pristajali uz ovu vlastelu, uz oligarhe. Vlastela su te stranke bila: Marinica Lukov Bonda, jedan Cerva, Sabo Mihov Giorgi(?) i njegova dva sina Miho i Luco, Miho Lukov Giorgi, Baldo i Ivo Gozze Tabakin, dva sina Nika Škatića (Pozze), Luco i Niko i dva sina Mata Škatića: Niko i Marin, Orsat Ranjina Buzdo i braća Mato, Vlađo i Marinica Sorgo. Između popova i fratara bili su glavni pristalice ove stranke rodoljubi pop Miho Karaman, poslije gimnazijalni suplenat i privatni učitelj Rafa Pozze i njegove braće, fra Tomas, malobraćanin, kog Dubrovčani držahu za sveca, fra Antun Agić, kog Francezi uhapsiše, fra Vicko Giaime, koji umrije kao zatočnik