СРЂ

98

СРЂ. — SRĐ.

Što se tiče Franceske, vidjeli smo da se po Dubrovniku bila raširila simpatija za Francesku i njena revolucionarna načela i da je о^о toga svojski nastojao franceski konsuo La Bruere. Pristalice demokracije, a bilo ih je ne samo između vlastele, nego i u cijelom narodu, bile su pristalice franceske, koje su se zvali Frančezima (Francese). Obzirom na franceske pobjede nije čudo da se dubrovačka vlada jednom prigodom, kao i dubrovački pomorci drugom, izložiše kao franceske pristalice 1798. godine. To pobudi gnjev cara ruskoga Pavla I.; ali se dubrovačka vlada odmah požuri da ga ublaži. Ali ipak godine 1805. i 1806. prije franceske okupacije odviše puta u vijeću umoljenika prihvaćeni su većinom glasova prijedlozi u prilog Fraucuza, bilo da im se izjavi kakvo čestitanje, bilo štogod drugo, te se po tome vidi da je već onda u vijeću umoljenika francuska stranka imala većinu, za koju po svoj prilici francuska zaprema Dubrovnika koncem maja 1806. nije valjda bila nikakvo iznenađenje. A tako je i trebalo da bude, jer pored žarkih rodoljuba i čestitih značajnika bilo je i nepatriotičkih kukavica. Franceske pristalice mogle su ipak opravdati svoje ponašanje demokratskim načelima, franceskim pobjedama, franceskom vlasti u Dalmaciji a od 1806. godine i franceskom zapremom dubrovačke republike. Između vlastele bijahu franceske pristalice Tomo Bassegli, Orsat Lukov Bonda, Rafo Gozze, Ivo i Martolica Bozdari, Antun Lucov Sorgo, Dživo Perov Sorgo i Sekondo Bucchia. Između popova i fratara bilo je posve malo franceskih pristalica; a zna se da je učenjak opat Zamagna bio franceski pristalica kao i dominikanac fra Andro Maslač, „о kojemu je bolje ne govoriti", kako kaže Dum Ivan Stojanović u Engelovoj povjesti Dubrovnika. Rusija je gledala krivim okom djelovanje franceskog konsula La Bruere u Dubrovniku i zatraži od republike putem svog konsula Fultona, katolika, koji je bio sa svog osornog ponašanja omrznuo Dubrovčanima, da dopusti gradnju pravoslavne crkve za ruski konsulat u Dubrovniku. To bi bilo došlo na korist pravoslavnim stanovnicima u gradu, kojim nije bila dopuštena sloboda vjeroispovijedanja, jer je vlada dubrovačka, osim što je trpjela žuđele, držala se načela jedne vjere, katoličke, u državi, te je od XIV. do XV. vijeka u novim stečenim zemljama Stonskog rata i Konavala bila iskorijenila pravoslavlje. Dubrovački senat odbije