СРЂ

7

UKIDANJE DUBROVAČKB REPUBLIKEl

97

publike, koja je proglasila bratimstvo, a taj je žar iiputio u Dubrovniku ideju bratsku i uhvatio u veliku svoju dušu Srbe i Hrvate, te jednog bez drugog Dubrovnik ne može da pojmi, pa zalud trzavice sa strane, a ova mu je „Spomenica" najbolje priznanje. * * * Na razvitak događaja u Dubrovniku svršetkom XVIII. i početkom XIX. vijeka djelovale su mnogo i njegove veze s nekim velikim vlastima, biva s Rusijom, s Franceskom i s Austrijom i novo pokretanje stranaka u Dubrovniku prama ovim velikim vlastima, jer vlastela počeše pristajati, dajbudi početkom XIX v., ili uz jednu ili uz drugu od ovih velikih vlasti, da ne rečemo i uz Englesku. I ako su lične veze mogle navesti pojedince da pristanu uz jednu a ne uz drugu, bilo je i stvarnih razloga s kojih je svak mogao opravdati svoje pristajanje. To su ipak sve bile „monarhične" stranke, dakle „nerepublikanske". Veze Dubrovnika s Austrijom imale su trajnog temelja i uređenja ugovorom 1684. godine sklopljenim između Dubrovnika i Austrije iza poraza, koji Turci pretrpješe podsjedajući Beč 1683. za Leopolda I. Dubrovnik onda prizna austrijsku zaštitu, te se od tada austrijski residenat sveđ nalazio u Dubrovniku. Austriji se pak iza mira u Campoformio, kojim 1797. dobi Dalmaciju sem dubrovačke republike, pruži 1798. godine prilika da oružanom silom zaštiti dubrovačku vladu protiv Konavljana, često nezadovoljnih, još od doba Sandalja i Pavlovića, koji se bjehu pobunili zbog novog poreza uvedena od republike. Iz austrijskog Kotora austrijski general Brady dođe s vojskom u Konavle da umiri Konavljane. Tu zaštitu bješe savjetovao sam Sultan, kojemu su Dubrovčani bili haračari. Svaki dakle pristalica uz Austriju mogao je opravdati svoje ponašanje tim da je vjeran vladaru zaštitniku Dubrovnika. Stranka se pak austrijska zvala njemačkom a svakog vlastelina austrijske stranke zvali su Tedesco (Nijemcem). I tako u popisu pristalica uz pojedine velike vlasti, koje je napisao jedan Škatić (Pozza) u knjizi, koju sad ima Vid Vuletić (isp. o tome str. 107 i ost. u ovoj Spomenici) nalazimo napomenute i neke pristalice austrijske, a to su po njemu ovi: Brnja i Dživo braća Kaboga, Antun i Vlaho braća Kaboga, Orsat (Medo) Ranjina Čikuta, Miho Bona i Niko Lucov Pozza.