СРЂ

96

СРЂ — SRĐ

Ali je bilo i mnogo pomorskih kapetana i drugih pomoraca i trgovaca iz puka, koji se u pristaništima i gradovima zapadne Evrope bjehu zanijeli za demokracijom i za načelima francuske revolucije i širili po Dubrovniku i okolici nove ideje želeći da prestane oligarhijska tjesnogrudost, protiv kojoj bjehu i neka vlastela, te su se nadali sreći da će se promijeniti vlada pa bilo i uništenjem narodne ove državice. Između omladine najviše je širio demokratske ideje francuski konsuo i sin mu La Bruere Derivaux. Konsuo bješe došao u Dubrovnik 1776. god. a sin mu, pjesnik dubrovački, oženio seljakinju iz Župe dubrovačke, čiji potomci još žive kao dubrovački građani. Ako se svemu tomu doda da kmetovi pod republikom teškim srcem podnošahu kmetske terete i da vapijahu za oslobođenjem, moći će se razumjeti, da je pučka stranka bila zaokupila mal ne cio narod u republici; naravno tomu svemu ne bijaše kriva toliko aristokratska stranka, koliko katastrofalna promjena vremena, koja se u franceskoj historiji razvijala mnogo užasnijom tragedijom ; dubrovačka ju je uglađenost, u krvi svih Dubrovčana, što je zasluga stare dubrovačke vlastele, učinila nemogućom u Dubrovniku. Još je, istina, u mnogim živio dubrovački patriotizam prijašnjih vijekova, koji je, kad je cijelo srpstvo i hrvatstvo bilo zastrto drugovdje tminama, u Dubrovniku na temelju jedinstvene kulture i političke slobode bio stvorio dabrovačku narodnost (nazione ragusea), još je istina živio dubrovački patriotizam, za kojim su se jednakom iskrenom odanosti, ljubavi, jednakim žarom i požrtvovanjem sveđ natjecala i vlastela i pučani i prosti puk. Ali ipak došlo bješe i u Dubrovniku vrijeme, kad je trebalo da se ovaj dubrovački patriotizam ukloni franceskom slobodarstvu. Ovo bi bilo moglo ugušiti posljednje kucaje srca u srpstvu i hrvatstvu, da se nije u toliko probudio srpski narod i da se nije sačuvala živa dajbudi jedna iskra starog dubrovačkog patriotizma ustankom protiv Franceza i poludiplomatskim pokušajima za spas republike u doba do bečkog kongresa 1814.—15., pa kroz pokret 1848. godine i za podijeljenja ustava 1860.—1. do dana današnjega i da se nije počela buditi svijest našega naroda. Dubrovački je tako narod, darovit i pod jakim djelovanjem tisućljetnog odgoja, sačuvao dobru uspomenu na ljudskotu stare svoje republike, ali je prihvatio žar revolucionarne franceske re-