СРЂ

8

GrARIBALDI I NJEGOVO DOBA

113

jedlog dobije što šira podlogu, te napomene sva nastojanja Engleske, da zapriječi 1828. oružano posredovanje u Spaniji. Boul odbi taj prijedlog kao preširok; nadodade, da je intervencija Austrije u Napulju bila određena na sastanku u Ljubljani, te napokon izjavi svoje negodovanje, da se jedna vlast drugoga reda usuđuje kritizovati odluke velikih vlasti. Cavour se ograniči na izjavu, da je zadovoljan riječima Francuske i Engleske, radi čega da usvaja prijedlog Claredonov. 16. se aprila završiše zasjedanja. Istoga dana uruči Cavour punomocnicima Engleske i Francuske notu, u kojoj žali, štoje držanje predstavnika Austrije zapriječilo tačnije raspravljanje o talijanskom pitanju; opaža, da reakcijonarno djelovanje Austrije u Italiji ne može nego da razdražuje duliove, koji su se nekako bili umirili, videći Sardiniju u krimskom ratu uz zapadne velevlasti; ističe pogibao te prijeti Pjemontu, ili da popusti revoluciji ili da se odreče svojega opreznoga držanja; upozoruje na kobne posljedice za cijelu Evropu, kad bi Pjemonat, pritisnut od premoći Austrije, koja se učvrstila u dolini Pada i u srednjoj Italiji, imao podleći revoluciji. Predavši on notu, Cavour se povrati u Italiju. Ne donese doduše sa kongresa proširenje granica Pjemontu, ali je ipak bio zadovoljan, jer mu je bilo pošlo za rukom da uvjeri zapadne vlasti, da se sardinska politička načela nikako ne mogu složiti s austrijskim. 29. aprila dođe Cavour u Turin, a 5. maja preuze od Cibrari lisnicu vanjskih posala. Slijedećega dana stupi pred parlamenat, da položi račun o svom djelovanju na kongresu u Parizu. Rasprava potraja četiri dana, a 10. шаја bude jednoglasno primljen dnevni red, u kojem parlamenat potpuno odobravaše nacijonalnu politiku vlade i rad njezinih predstavnika na kongresu i željaše da vlada ustraje na tom putu. Istoga dana bude i u senatu jednoglasno prihvaćen dnevni red predložen od D' Azeglio, da se izrazi neograničeno povjerenje kralju, zadovoljstvo njegovim predstavnicima na kongresu, pohvala vojsci, vojskovođi i mornarici, što su se bili pokazali tako zaslužnim za državu, a vječna uspomena da bude onima, koji padoše na ratnom polju.