Студент

debele ruke! Može li ovo strašilo uplašiti bradate sjenke? Vidi kako ттш je tanka ruka, a jedne nema *: . . Može... Uplašiće ona niib, гекао je covjek. Neće. neće! Ova su strašila slaba! me baka Neće ih uplašiti, neće! zaplaka se mali odiednom. Strašilo se liuljalo nijemo j razgolićeno. Bestidno Je pokazivalo nagi trbuh - §taku, po^ luprećnik u svom beznadnom ђиђапзи. Djećak je pl či otišao od strašila. Lomio je* suve kukuruzove tete (Oovjek je trćao za njim. stigao ga i uzeo za ruku. DječaK se tome nije protivio. Trćali su zajedno . Djećak i ćovjek su se sprijateiiili. . Ne piači dobri djećko... Vidjeceš jača strašila, tje §l °_ g pođimo V onog. Ono je veliko. Pođimo, vukao ga su ispred crnog, lažnog etrašila. Djecak nije 4 mio da ea dotakne. Ućinilo mu se đa mrdr glavom, kao b’-adate Шебак ustuknu. (Ovo je srdito, ne boji se nikoea, mislio je). . , , т efraOpet su velike sjenke u glavi diećaka. I crna stra s-Ma _ krstaće; ućini mu se da strašila koraćaju). —. Hajđemo odavđe! Zeiio b : h da ne sretnemo strašila. ni bradate sjenke... Hajdemo odavde! uplašeno je Djećak i ćovjek su se udaljavalt ođ kukuruzovih njiva Držali su se za ruke bez rijeći. Iza njih su ostajala nepokorna strašila I mrak. (Djećak nije ашо da ве kr^ e za sobom, jaće se pripio uz ćovjeka). Ispred niih. iz đaIjine. ćuo se zalutali. tanki lavež. Djećak je bio sve uz ldemo< « ko » iđemo 11 kod mame i tate... Idemo. idemo... Stiči ćemo. dobri moj djećaće. Djećak i ćovjek su se sprijateljili; vraćali su se u se o. Iza brda se nazirala svjetlost. Kasnlje su ugJedali veliki, plameni jezik kao uvećan i I ®Р га^Ц еП mlaai mle " sec Oko plamena su tužno zavijali psi. Ni’hove sienke bile su maie i bezazlene. Bradate sjenke su nestale. (A điećak i čovjek postaće jnš veći pnjatelji).

Žarko JOVANOVIC

PRIMITIVNO ČUDJENJE Impresija nad knjigom o Zorbasu

Ne čudile se nečemu, to je, kažu, znak velikog uma: a ja smatram da bi to mogao blti i znak velike gluposti. (Dostojevski) Tenđenciozno naveden citat, naravno. Pa šta onda? Neka se zna koga imamo u društvu. Cuđenje dakle može biti ne samo afirmacija neznanja, nego i saznanja. Posle ovakve konstatacine lako Зе priznati čemu se sve čovek može čuditi. I л еко će se onda verovatno čuditi čemu se sve Ijudi ne čude. Gazdi koji je raskomoćeno leškario na vrelom pesku, dok mu je more poslušno liznlo tabane, jedan pokvareni mališan postavio je dečije »smešno« pitanje. Pitanje se rodilo iz prvog utiska koje je na dečaka ostavilo more to more, koje је odnelo njegov mozak i dušu. pojelo njegovo samopouzdanje i hrabrost... I kako da ga ne preplaši to pcdmuklo I beskrajno klol<otanje i kotrljanje voda, nekakva šaputanja i vikanla koja on nije razumevao a činilo mu se da se njega tiču. Videvši čoveka bezbrižnog kao »boli me briga« koji na to more gleđa kao na šaku vode u svome dlanu. mališanu kao da laknu. Cak se i osmehnu. Ima ovo more znači gazdu. To je verovatno »ovaj« što je tako familijaran sa svim tim čudnim ćudima. Kao da stvari upravo tako stoje i kao da se to saшо po sebi razume. More ne sme ništa čoveku. Ono је tu da bi debeljuškasti gazda raehlađivao vrelu krv. Dete zapljeska rukama i grohotom se zasmeja. Samopouzdani čcvek, sitnoposednik, Ijenjo diže pogled; rađosni mališan mu priskoči i zapita (ma da je znao odgovor), »Je li čiko, ko je kopao rupu za more?« Neumesnog li pitanja; nije li svemoćni gazda no uvek i stvaralac. Јег najzad ko bi bio ta luda koja bi se za nečije lepe oči odrekla onog što je sam stvorio? Varamo li se mi? Treba li da pothranjujemo našu taštinu? Nismo И plagijatori? No te relacije su za prakti čki moral održive. Princip obostrane koristi je zadovoIjen. Ližući nas, more nam daje pobedničku kičmu, a se be 'Sslovada nasrtljivih repor terskih pitanja. Samo čoveče »da ne bude greške?« Ljudi piju. opijaju se i kao da ne primećuju da menjaju stanje. I niko se tome ni ne čuđi. Nekakav praiskonski neonterećeni reagens prirode registrovao je i u toj obično-

stl jedno čndo: »Kakva je to Ovakve pojave nemaju necrvena voda, pita Zorbas kakvih nametljivih spoljnih gospodara. Reci mi! Na drve dimenzija kojima bi privlačinoj grančici izrastu pupoljci, le našu pažnju. Sem toga njia zatim se iz njih stvore si- hove zakonitosti su nama otne i kisele bobice. Vreme davno poznate. Ali baš zato prolazi, sunce peče i bobice u ovim pojavama skromne postanu slatke; te bobice na- spoljašnje konstrukcije mozivamo grozdovima žda bi se.moglo najpre dcći Fijemo taj sok pa nam đuša do bila stvari. Ali kako ih postaje tako široka i jaka, da mi uzimamo za aksiome, joj je oremalen prostor u stvari same po sebi razumtom jednom telu; zove čak Ijive, mi ih istovremeno otboga na megdan! Sta je to? stranjujemo, na njihovu _i Smešan Grk, primitivac, pa našu nesreću. Ato familimi svemu tome znamo zako- jarno, to Sto se samo po sene. Ali ioak kao đa ima ne- bi razume, ne mora, kako ka čeg tu što se ne da shvatiti, že Hegel, »da nam bude i кг<-> što se ne da shvatiti: mo zaista poznato, sasvim гаzumljivo, samim tim što nam je familijarno što se samo po sebi razume, kako se to obično kaže«. U nekim, rekao bih praznim momentima, ka da više mislimo potsvešću, te stvari kao da se povampiruju. Umesto običnosti i razumljivosti same po sebi stvari dobijaju neki snažni prizvuk fantastičnog i tajanstvenog. Kao da nam otlcazuju intimnost i poznanstvo. Kao da žele time da onemoguće našu nemamost i sklonost traženja iskljućivo na horiz ntima. Mi mislimo da imamo sa stvarlma k. ,, čma.rske odnose, čiste račune; platimo i odemo. Stvari kao da to nrće. One izgleda vole i žele da nam budu stalni potkožni gosti. I kada uobrare što uz obalu šumi i Sunja z imo đa smo s njima načisto se »kao grabežljiva zver što one odjedanput,' kada im se Jo isplazila jezik da se na- vi.čini zgodno, napadaju napije vode;« duga u svilena- g e centre za rašćišćene pojstim kapima što dave beskril rnove. I ispostavi se da se no kukce na zemlji; prateće s misao (onakav kakav mi da ćutanje kamenja i hrastova; jemo stvarima) izgubio. Izgupn strah naših pradeđova ko bio se kao sm j sa o reči koju, Ji su se, pošto su primetih <j u g 0 je rastavljajući na slo»đa se sunce u zimskim ve- gove, toliko unakazimo da čerima ranije gasi«, uplaši- nam se učini da za nju niII da se ono ne bi ugasilo ka<J nismo ču]l ш kao kad potpuno; ili bog u daščari od ge u dobro poznaofclaka, ill Ijudi vaskrsli u ш fj 7 jonomiiu pa nam se uHku mazgova »jer kao Iju- čini da Је n j kad nismo videdi nisn isnunili svoje duzno- j da nam j e ćovek potsti;« jednolična indiska p Uno nepoznat. Cini se, da pesma što u na JJ" stvarl imahi više smisla (smi grovo zavijanje Ш 80-togodi- s iov a gramatika niie pmd Snja starica koja, iako već videla ovu mogućnost). Za miriše na smrt. svake eubote svako jeđan. zavisi kočešlia pred ogledalom ргео- iiko erno sposnbni da im se stalih раг vlasi i rumen.i u- približimo, đa Ih perciplrasne. jer ie übeđena da пјч mo stvari kao đa uvek zaprlziva pesma pod prozorom. država j u u sebl neSto čega Ш grof Miškin plače a f OV ek mora da se plašl, što suze teku licem übice Rogo- ne mo g e da zanemari, da kažina dok satrveni idol bez „ more iako ćemo! To mu kapi krvi i života lez.i rasu neda da sam o superiorno po u belim čaršavima; ili uslov- efoii тto nesto ne đa se u Ijavanje postojanja omm sto po{punosti đefinisati. Kao dobrovoljno umštavamo; m етапlса to plog i hladnog. liu jeđma usamijena stolica u bavi j mr ž n j e ; kad suprotuglu Ш. .. čmjemca kako ]e nost{ nestaj u ? poiam celine na svetu sve mudro uređeno. ?е rasplin j U j e> ko d tačke mržnjenja i topljenja postoje u jednom istom trenutku, u jeđnom istom telu, kad se spoje suprotni polovi istog magneta. Neke granlce. na prlmer đobrog (iđeotstvo) ne mogu se dodimuti. one netaju izvan sađašnjih mogućnosti đuha. koji se u

njemu lomi kao da probija zvučni zid. Zakonitost nije i to što i smisao. Pored poznavanja zakonitcsti (reduko vanja stvari, saznavanja sastavnih delova pojave) smi sao nam može ostati stran nasuprot zakonitosti; prema smislu se odnosimo kao pre ma nečem Sto živi zahvaljujuči našoj đobroj volji. Pored saznavanja toka, uzroka i posledica pojave, njan smisao može ostati u granicama fantastičnog (dokaz da mrtva priroda živi). A kad pređe granice Ijudske fantazije, čovek počinje da se ježi. , i Ne rađi se ni o kakvom agnosticizmu. ,Jer se priznaje saznavanje uzajamnih veza stvari koje se razvljaju analogno toj uzajamnosti i zavisnosti. Ali Gordijev čvor ostaje ipak nerazrešen. Ostaje nešto što se mora tražiti baš onako kao u narodnoj priči gđe se kaže: u lisiei golub, u golubu vrabac, u vrapcu srce, u srcu kutija, n kutiji prsten u prstenu... Samo što se ovde izgleda nlkad neče doći do kraja. (Tzgleda da se ta.j kraj pcklapa sa Ijuđskim pa ml ga ipak tražimo,, skraćujemo svoj vok. Eto satisfakcije za sve napore heroji su 1 oni kojii nemaju zvezđica. Stvari se objašnjavaju objašnjenjima, zavisnošću jedne od drpge. Nijedna stvar dosad nije objašn jena sobom, a da pri tom nije zamenjena sa svojom šemom., Da bi se to moglo, izgleda da treba znati sve ođjeđanput, ill bar samo prvu i zadtnju kariku. No da bi se kako-tako započelo mi smo u svojim >điplomatskim« odnosima sa prirodom, primili neke njene napode kao apriori tačne. Po moću to apriori priznate istl ne mi smo došli đo svih osta lih krupnih posteromih Istind. Kađa dokazujemo istinu, pojavu razbijamo do tih apri ori usvoienih Istina I tlme zakiiučujemo njenu istinu. Ostaje dakle da se nef-im đo kaže i ta apriori usvojena istina. Sto znači da se mit ođ prptona mora nastaviti, izgleđa u beskonačnost. Za tai nosao potrebno je ponekad deapstrahovati sazna nja. treba dbnavliati svoi ele mentami odnos prema prirodi, omo<mćiti mu člstotu i neposrednost. Јег u pravilima n’je sam žtvot. Ш nije bar za umetnost (tako treba sbvatiti vraćanie umetnosti ka primitivnnm). Troba sacuvati tn noođol.ilvu draž da sc sve »vld! po orvi put«. Kad bude za>ao šta govore kiše, kad budemo mogli da čujemo njibov zov, pltaćemo se: dali je život i u celostl z vršio svoje čuđo?

Muharem PERVIC

N. N.: AUTOPORTRET

Izložba skulptura V. Petrića

Svih 14 slculptura koje je Vla det a Petrić izložio u okruglo.l sall Ulusa, pokazuju se ovai mladi 1 talentovani vajar nalazi u novoj fazi: fazi pojednostav Ijenja forme 1 neposrednijeg iz

Vlađeta Petrić:

ražavania subjektivnog đoživljavanja. Njegove skulpture su pu ne pokreta. treperenja nekog unu tranšjeg zračenja simetrije. U neki mah se oeeC ß flnl satiričnt humor, a svefloče o potpunom 1 sigurnom vlađanju materijalom l rešenim problemima tehnike. „Ravnoteža", patiniranl srips je udružena sigumost sa leprSavom Ijupkošću. izvanrednom elegancijom pokreta i forme. „Dvoje* 4 . Cedno llrska grupa obavijena finim puhorom zele ne patine. pretstavlja svojom tananom zamlsll najlepšl roman tizam. ~Pastlr“, klasiCna po teml. I skoro klasična po sigurnosti ostvarenja, ova grupa је dlvno drugovanje Coveka sa životinjom. Izgleda kao đa su izrasli iz jed nog jedinog kamena. Gips izgleđa kao granit, a silina oštrog pokreta kao da je okamenjena u naponu snage. Dva portreta izložena na ovoj izložbl skroz su prožeta vajarevom Idejom, koja ipak nišfa nije oduzela individualnom karakteru 1 izrazu modela. Ova izložba kojom skoro pot puno upoznajemo umetniiCkl lik mladog vajara svedoćanstvo je o tome da on ima šta, i ume to đa kaže, i da će kazatti loš mnogo.

Т. SujKJ

iwiurw-

Pismo u provinciju

NEKOLIKO SLABO KORIŠĆENIH SENZACIJA

Pošto je ото pismo namenjono i Stampanjn onda be* prlvatnih pojedinosti /'Pripreme za ispite, раге i »!.). Ovaj pnt saopštiću Ti da su se desill nekollki događaji od kojih bi Jedan vešt i raspoložen urednik mogao da napravi senzacije. Kako l«i bilo da pokušam da Ti predočim kako bi to otprilike izgledalo? Slušaj ovaj krik: MISTEEIJA JUGOSLOVENSKOG KBITERIJUMA JOS NEBAZJASNJENA Već od jednog poluneozbiljnog, poluimfamnog napada Slovenca Sege stručnjak bi napravio aferu, Ispalo Jo kao da se Mišie izjašnjava za ukidanje slovenačkog jczlka, slovcnačke kulture 1 svega ostaloga što nije srpsko. Na takav napad Mišić je odgovono kulturno, a Isidora Sekulić se zdravo usplabirila: Zar neko može da shvati da bi ве bilo ko drznuo da se svo vrati na staro, velikosrpsko? lako ne priznaje potrebu jednog takvog instituta (~Jugokriterijum“ igrarija moja), jer misli da može da postbji evropski, svetski kriterijum ali čemu jugoslovenski? Ne znam šta joj je Zoran rekao kad ga je primila jedan sat poslc naše posete. Dušan Matić ide čak i dalje: no postoji nikakav kriterijum sem knji/evnog. Uezvezna ideju, naizgled, upriorna, ali kad so glcda: jugoslovenski krlterijum treba da so uspostavi da bl se znalo ko će nas pretstavljati pred inostranstvom (to je kuo što znaš vetrcnjuča, pošto još nemamo potrebe da sc gušamo ko će biti preveden); zatim da se utvrdi je li već roman koji je treći na beogrudskuj ranglisti bolji od prvog sa sarajcvske. Ako se sećaš, i j a sam sc svojim sjjabočujnim glusoni, zalagao za integraeiju nuše književnosti. To je zasad neštu malu krenulo, a jedino to inožo da potponiogne stvaranje tačnog inišljenja o različitim niišim oslvarenjlma. Niko se ne seća neoeg mnogo važnijeg: da se razbistri poštenje kritičarn, zrelost, pozvanost. Jer, kako če se inače sprovesti ideja o saveznom kriterljuinu sem ako Zoran Mišić da treba sve prevoditi sa knjiženosti naših različitih jezika i podariti ulogu saveznog sudije jednom krltlčaru da on određuje konic pripnda kakvo mesto. Po današnjoj sitnaciji već »c unapred zna kako ćc knjiga B. B-a proći u ovom ili u onom čnsopisu. Znaći; ima ninogo prepreka koje treba porušiti. 6ta niisliš o MatićevoJ tvrdnji?,, Aii zamisli drugi naslov: NEOSIMBOLIZAM NIJE МЛСЛ KABALJ 4 Gmpa kojn j« skupila nekoliko ozbiljnih imona radi „ргоboja'*. Bez ikakve ideologlje, bez ikakvng znjedničkog platoa /Tiuzev neklh crvenlh zastava koje bi sigurno nosile sve redom grujK*, neee valjda plave?) O njima se govorilo da ne jedu kupus i boraniju; to je bez značuja i kompromitujtiee. Govoriio ge takođo da če na svaki način da podržuvaju Jedan drugoga. Govorili su da ec napravlti časopis „Simbol" i d a će čuda napravit), pokazuti onima inatorimu da se ne moraju presamićivati da bi im izišlo pesme. Zusadn, drugi шој. ništ a od toga. Neosimbolizam gostuje po kiilturnim organizacijania i daje književne večeri, Medutim, ispod onog naslnva mogao bi da dodo vrlo gadan podoaslov: CEPAN.TE KNJI2BVNOG PODMLATKA. Na drugoj stranl Se već pofrontila druga grupa koja takođe nlšta ne radi sem što po redftkcijama I na korzou propagira svoju misiju. Seti se kako Je „Mladost u crnobelom** bila kompaktna i monolitna! I mada nisu bili tn ujedinjeni svt mlajli pisci, danas sc vidi da sn to Ipak bile nade koju su se isuvišc opravdale. Ovo Ti ле napominjem slučnjno. •

Milić Stanko

DoduSe, ffovorl но o pokretanju Jcdno? omladinskoc fasoplsa, jedinatvcnoK', koji bi udružio sve ктре i sve koncepcije. Ako se to opet svede na mladoknltnraSki stil? Trebalo M čuvati taj ćasopls od siega Sto bi potsećalo na nešto od čcra bi se svi_ 7K r anjavali. Mladi stvarno moraju da se namctnu ali boee li moel, sputavnni sumornošeu urednika ili rcdakcšskim svađama i nadglasavanjima?? Sad јоб jednu scnzaciju: JUGOSLOVENSKI TOLSTOJ NE ZNACI PRAVI TOLSTOJ Citao sl _u Politici i Knjižcvnim novinama kako Je Andrić prošao ii Parizu. U svojoj studentskoj sobi čuh ovakav komentar: „Ако bi se za Jedno«; albanskojj pisca reklo da ie albansld Tolstoj to ne znači da je to ruski Tolstvoj!« Iniam siguran utisak da Prancnzl nisu uopšte shvatili Andrića. Najsmešnije je Sto su Književne novine_ prcneie cco članak iz Monda bez ikakvog komentara a uređuje ih 11. Tošović, pisac izvanreilnojc eseja o »Prokletoj avliji«. Nisam najsigurniji aii mi pada asocijacija: ftta ako Mond Iша recenzente kao neki naši listovi (Knjizevne novine napr,), Ali eto, ml se radujcmo kao deoa što nam io veiikan dobio aplauze od iednog Francuza koji je toliko kulturan da osetl da tu irad n c št o. Dalje: SUĐENJE BEZ PRESUDE To sl svakako čitao, Nekc moje primedbe oko toga možda čete interesovati. U svakom slnčaju dobro je što je do toga došlo. Recimo, Boža Kovačevlć je napravio antologijn Parnas kojoj je moglo da se nađe zamerki taman koliko u njoj ima Dučićevlh pesam a (mislini preko dvailestpct). Ta knjiga je prošla bez sudenja, sa đva trl prikaza i danas se prodaje. U Mišićevom slučaju moraii su da se pobune sastavljačl Jugoslovcnske poezijo koja je na sasvim suprotnlm princlplma pravijena. čTako bi sad jedna treća knjiga u kojoj hi bile pesrae iz jeđne i drnge knjige. bila sasvim na svome mestu, ako je to nopšte _ moguće! Velika greška organizatora suđenja je neprlznavanje pnblike i pored datih Moglo je da se obavi neko pismeno, anketno glasanjif u piihlici-„poroti“ i da se vidi da ii _.je pobedila odbrana ili optnžba. Da je sreća da se ovakva ■nđenja prave i za manje prekršje. Joi jedna senzacija; NOVINE BEZ AKTUELNOSTI Razgovarajući рге neki dan ва Jeđnim od svojih prijatelja, utvrdismn da Književne novine nemaju novinski karakter, Da ■u slabe, i da je šteta što im daju dotacije. One čak nemajn ni svoju publiku. Da 11 bi mogao da kažeš za nekoga: ovo je čitalac književnlh novina? (Preterujem moždn n.ko mislim da se po tome razlikujn Ijndi i da je to neko obeiežje savremenog čoveka.) Dodnše, Književne novine proprate svakog dragog nam imaju redovno pozorlšne prlkaze i „Izlog knjiga“, ali ono što im najviše treba I zbog čega mislim. najviše i postoje je književna nolemlka _koja_ najholje odraiava književno danas. Ranko Marinković ih izrnži kao niko nikoga a oni ćute. Valjda im je ispod dostojanstva, šta li? U jednoj vrlo živoj atmosferi Književne novine stoje po stranj, ne zalažnći se ni sa ovo ni za ono. ali l ne pozivajući protivnike da iznesu svoje mišljenje, mada bl se takvih našlo i previše. U tim novinama ima svega što mogu i časopisi da objavl/njn. Prikazl se pišn seriski iako nije nikakav knltnrni pomor pa da jcdan čovek plše o nekoliko knjiga za mesec dana. Tn je grdna provnliia: izda.ie se jedan iist ko.ii ovakav kakav je, ne nailazl na đisknsijp. (Biće prekrasno ako ih оуо izazove pa se najzad npnste n polemiku, pogotovu što la nisam polcmičar Marinkovićevog ranga.) Ako publikjt primi ovaj način komentarisanja kultnrnib zbivanja i afcra, pisaću Ti već u sledećem brojn. Pozdravlja Te

Mirko (Miloradović)

vić: CRTEŽ