Студент

priča rupa

Amnogo se napati poganah žena kada se gradila fabrika u Raškoj. Još početkom prolcća, onda kad grunuše mlake i teške fciše, navreše u vozovima, teretnim kamionima, autobusima od Bileća, od Kosova polja, iz Makedonije i čak od Mora, prođoše ulicama u kratkim suknjama, belim džemperima, našljepane ugasitim karminima, šireći mirise jeftinih pomada i kolonjskih voda. I ne bi ih opet dovoljno za hiljadu Ijudi, za traktoriste, bageriste, šofere, kiperiste, električare, zidare, malterdžije, rabadžije, radnike-prostake, iinženjere, montere, vojnike i oficire, koji su po poganom vremenu (kiše su lile od proleća do jeseni) busali po građevinama, dlanove cepali, u znoju se kupali, muški i krvavo radili. A svi su imali para, mnogo para, i nikad se od rata pa naovamo nije tako ždralo, pilo i lumpovalo. Uveče, ošamućeni veštačkim pićima, omamljeni toplotom raščanskih noći i igrom golišavih pevačica, Ijudi su besneli, lomifi stolove i stolice po kafanama, postajali prgavi i kavgadžije, prevrtali vagone na stanici, demjali se ulicama i saletali malobrojne raščanske žene, koje su se oduvek klonile tuđinaca i stranaca. Desile su se grozne stvari: inženjera Lekića premrljavi voz, stražari prosuše mozak Milošu Ciganinu, varalici i kockaru, a jedno jutro ispod mosta osvanu gola, čarapama obešena, otsečene desne dojke, sa pikavcem ugašenim na pupku, unakaženog stomaka, pevačica Jelena. Tražila je fabrika svoje žrtve: blok se sruši i glavu rasprska jednom zidaru, testera puče i iskombusa stomak radniku iz Makedonije, jedan Krivorečanin se strraeknu sa dimnjaka i raspršte kao lubendca. Ipak, uoči Dana Republike, kad prestaše kišei kad se crni oblacd izgubiše prema Zlatiboru, kad zemlja ocednu i Ibar splasnu, fabrika se završi. Ukloniše skele, kamione, kipere, bagere, dizalice, mešalice, buldožere, očistiše zemljište oko građevine od cigli, maltera, betona, drveta i hartije i napraviše šljunkovite staze. Na zalazećem suncu blesnuše veliki prozori hala, glatki zidovi i visoki dimnjak. Te noći kada se slavio uspešno završeni posao i kada je u dolini jektalo od pesme, hatmonika i smeha, opet se desi nesreća: skitaiou Misirku iz jutra nađoše mrtvu među starim šinama kod Rajkovog ćumeza. Sutradan je neko na beloj tabli na zidu fabrike (na kojoj je bilo uklesa; no »Ovu fabriku su podigli pripadnici JNA i radnici građevinskog preduzeća Brvenilk«) nevešto ispisao ćumurom: »i kurve i prosjaci i lopovi takođe je gradiše«.

A'lisirka, mlada i lepuškasta Muslimanka, bi la je neiskusna kada je stigla u varoš. Etopustila je muškarcima da se ređaju na njoj, da je tuku i uzimaju pare koje su joj davaH. Übrzo se ofucala: noge su joj se utanjile i iskrivile, prsa iščilela i oklembesila, a po vratu su je spopale neke neizlečive i Ijute rane, lišaji i kraste. Beli džemper joj se üblatio i povraneo, štikle na cipelama iskrivile, suknja isflekala, čarape izresale. Poslednjih dana izgradnje ni pešterske malterdžije nisu htele da imaju posla sa njom: bojali su se poganih boleština. Noć uoči Dana Republike, u »Motelu« pijani Ijudi su iz milosrđa obilno častili Misirku i picem i jelom. Ona ništa nije odbijala, jela je i pečenje i kolače i kupus salatu, mešala i rakiju i vino i pivo. Teško se opila, pevala je i demjala se i na kraju udarila u plač. Mirko, šef sale izbaoio iu je napolje. Na stanioi Misirka je nabasala na molera Ladžunku, dugačku Ijudinu krezubih usta i kriva nosa, automehaničara Vučku, mršava mladića bubuljičava lica i vodnika Svetu, omanjeg čoveka velika stomaka. Nameravali su da u sobićku Rajka nosača igraju karte i pijuckaju, dočekuju zom. »Da je povedemo sa nama?«, predloži Sveto. »Sta če nam?! Ne bih je ni za dvesta iljada«, reče Vučka. »Ma nek pođe, Ijudi«, razdra se Ladžuinka, »lepše je kad je ženska u društvu«. Povodeći se i psujući, spustili su se niz padinu pored nagorelih vagona, prešli preko razbacanih železnićkih pragova i, posagnuvši glave, uvukli se u razvučeni ćumez, prilepljen uz veliki silos. Rajkova soba je bila mala d) niska (Ladžunka je zakačio kačketom sijalliiciu, ištrcanu muvama i obavijenu naučinom). U uglu se nalazio široki krevet, sklepan od nerendisanih dasaka; ispod diski-pljenih ponjava viruckala je prIjava silamarica. Na čađavom šporetu bola je iskrzana šerpa sa umašljenim kajmakom, komad užegle slanine, drveni čanak sa jajima, polupana tegla masti i aluminijski tanjir buđava ajvara. Do šporeta, sa ulepljenom šajkačom na očima, zgrčen, na prostrtim džakovima spavao je nosač Rajko. Kroz pocepane vunene naglavke provirivala su ispucana stopala. Blatnjave cokule sušile su se u rerni. Vučka i Sveto sedoše uz zid. Sveto, poturi parče novine poda se. Ladžunka se svali uz vrata. Vuoka izvadi umašćeni špil karata. Ladžunka izvuče flašu rakije iz unutrašnjeg džepa, povuče nekoliko gutljaja i pruži vodniku.

Mdsirka se prući po krevetu, zarivši lice u jastuk. Tresla se. Grunu u plač. »Moj sin, sin m0j...«, mmdžala je, »siroče moje...« »O kakvom sirau sad blebetaš«, podviknu Sveto. Gojazni vrat mu se prelivao preko kragne. Misirka podiže glavu; izmršavelo lice brazdale su suze. »Sina imzim... Nedžata, sunce moje...« »Gde ti je taj sin?«, obrecnu se Vučka. Pljucnu u prste i poče da deli karte. Sjajkale su mu se crvene bubuljice na licu. »U Rožaju. Jedna Muslimanka se brine onjemu. Ja joj saljem pare«, izgovori Misirka i ponovo zaplaka, brišiću suze krajem suknje. »Eto, p>oče odmah da cmizdri. Ženska napast! Zar vam nisam govorio da je ne vodimo sa sobom! Koj će nam krivak?«, zapraska Vučka. Dohvati flašu i ispi nekoliko gutljaja. Rajko se promeškolji, istegli noge, smače šajkaču sa očiju, pogleda po sobi i progunđa: »Ne možeš slatko ni da se ispavaš«. Okrenu se na dmgi kuk, zataška gunjom, zapuva i zapišta kroz nos. »Moj sin... Siroče«, jecala je Misirka. Rukama je grebala po krevetskoj tabli. Ladžunka doskoči do kreveta, ščepa Misirku za kosu, podiže joj glavu i reče: »Zaveži gubicu. Ti si tvog sina ostavila u vozu ili jarku, ili si ga prodala Ciganima da ga osakate i oćorave i da tako lakše prosjače i kupe milostdnju. Sva, bre, smrdiš, od glave do pete tukneš na pogan«. Misirka se riitnu. Suknja joj se zaddže. Pokazaše se izmršavele butine i krajevi čarapa, kanapom pričvršćeni uz noge. »I ti da rodiš sina, ti da doneseš na svet čoveka«. »Zapalimo joj pogan«, uzviknu Vučka i kresnu upaljačem. Misirka iskolači oči. Omanu glavom, pokuša da istrgne kosu iz molerovih ruku. »Jeste li poludeli! Majčice slatka!« Ritnu se i smuIja do ivice kreveta. Blatnjava čizmica joj spade sa jedne noge: zabelasa se stopalo u pocepanim čarapama, prljavo i ispucalo na peti. »Drž kurvu!«, poskoči Sveto i stomakora joj nalegnu na noge. »Pali kurvu«.

Ladžunka joj zajaha na prsa. Sveto joj raščevrnu noge. Sevniu naborani stomak i olanjala ćuba ženskosti.

Misirka se otimala, uvijala. »Lopova! Milicija!«, dreknu. Ladžunka joj zapuši rukom usta.

Vučkin pijani pogled zaustavi se na praz nim pivskira flašama, naređanim na prozor skom ramu. Zgrabi jednu, obrisa prašinu košuljom, zagleda je i zacereka se. Masne bubu Ijice igrale su mu na licu. »Flašu da joj nabiiemo!«, uzviknu. »More kolac joj nabij, banderu, a ne flašu«. Vučka se primače krevetu. Zastade. Lice mu se zgrči, nestade osmeha. »Pogledai, Sveto, iz kakve si rupe došao na svet. U jednu ovak\ii i još smradniju i otićićoš sa ovog sveta. Vdmi, pogledaj bolje odakle se ćovek rađa. Pih! Ž.ivote, živote, jebem li te uzduž i popreko«. Rajko se probudd, istegli vrat i raolećivo progovori: »Ne izmotavajte se sa jadnicom, ne budite neljudi«. Misirka se cibala. »Brrr«, mrmljala je ispod molerove šake. Ladžunkina usta su se širila, krivi nos dužio.

»Bogati, ne trtljaj, Rajko! Ko te šta pita?!«, obrecnu se Sveto.

Nosač se pokunji, spusti na ležaj i promrmlja: »Dobro, vodniče! Kako vam je ćef«. »Gospode, cela uđe, samo dance viri«, zabezeknu se Vučka.

»Rasturena načisto, kapuljaču napravali zidari«, zakikota se Ladžunka. Sveto skliznu pored kreveta. Iz usta mu šiknu mlaz zelenkaste tečnosti ii razli se po pantalonama. Rukom je pokušavao da zaustavi povračanje. »Sviraš armuniku, vojničino!« Misirka se iskobelja. Flaša zveknu po podu. Nekoliko kapi krvi kanuše na ponjavu. »Nevinost smo uzeli devojčici«, zasmeja se Vučka.

»Ne udrite, slatki moji. Ne udrite, mili moji!«, cvilela je Misirka. Drhtala je. Rane su joj na vratu krvarile. Kosa joj je bila raštrkana, bluza razdrljena. Obu čkmicu i dotetura se do vrata. Otvori ih i izađe. Smeh je isprati... A bila je ponoć, posle dugih kiša na opranom i vedrom nebu sijajo je mlad mesec, psi su lajald i jurili se oko Tmavskih vodenica, na stanici je kloporala lokomotiva, bilo je sveže, vetrić je ćarlijao i donosio mirise zrelih jabuka, požnjevenog kukuruza i ukisle džibre, bilo je svetlo, u Mislopolju su blještale hale nove fabrike, visoki dimnjak cepao je nebesku plavet. :

MILISAV SAVIC

"ja, ti, mi"

o

Sim ždja za Izbaivijeaijeaii poveauje junake poslednjeg romana Jare Ribfnikar. Neutaživa žeđ za promenora, bekstvom, putovanjem i oslobađanjem od tma&te atmosfe re zabitih zeraljiinih kutova je istovremeno i jedmo što povezuje jtmake ov'og romana, kompoziciono razlomljenog na tri formatoo nepovezane priče. »JA« koje bi da ispriča. nešto o svom jalovom, izgriženoan i proćemdanom žavotu; »TI« koje je odraslo posle rata zadojeno pričama o podvizima i onim kako u ovom raitu bilo malih Ijudi; napokon »MI«, zagušeno raučnom nezainteresovanošću periferije, bestijalno otkrivenim istinama o smradnim stranama života i neutoljeno u svojoj žeđi za boljim. Za herojima svojih fcraitkdh pripovesti, ispriča nih u ispovedanom obliku, u meni sna i jave, autor ne traga neispitandm putevima, ne priređiu je nam knjiže\Tia otkrovenj a. Povremeno, sasvim jasnim pokušajima lokahzacije, J. Ribnikar nas nagoni da se okrenemo Ijudima oko sebe i pustošnim naseobinama kraj velegradskih iluminadja, đa zanommo u one nepronađene, nepomirene, beznadežne i tugom življenja ophrvane. Prvim delom romana, glavaraa »Ja« i »Ti« ne stičemo utisak da smo zaplovild vodama probleanatike tzv. »Ijudd sa dna«, na što nas navodi ondh nekoliko krajnje uopštenih rečenica o romar i na omotu knjige. U nekakvom najcpštijem smislu možda bi se takvo tumačenje dalo prihvatiti, ali tad bi se trebalo zapitati šta upravo znača to »sa dna« i koliiko obu-

V*

RlBNi <AR

hvata taj pojam. Ako je garancija tog statusa neuspeh na planu društvenih rangova, odsustvo ugleda, jednom rečju anonimnost naziv je prihvaitljiv. Međutim, šta reći za Godeča (junaka pripovesti »Ti«) ili za dvoje malih nesretnika iz odlomka »Mi« koji su tek na putu da izbore svoje mesto u društvu. U njihovom slučaju (naročito kada govorimo o Godeču i njegovom problemu) takvo vrednovanje, takvo proceojivanje problematike romana otpada. Postajemo svesni da je autor posegao za daleko širim ddjapazonom problema no što bi bilo još jedno (iz niza postojećih slika u jugoslovenskoj i svetskoj literaturi) zaronjavanje u mučnine življenja Ijudi sa dna. 'Stranicama romana »Ja, Ti, Mi« uznjihalo se mnoštvo pregaženih snova, usahlih nada, poniženja, bestijalnosti, putenih zanosa, samoće. Jtmak prvog poglavlja Duć, neuhvatljiva je figura, tu i tamo skoro namemo nedorečena. Iz fragmentamo izrečenih ispovesti saznajemo ponešto o njegovom teško razbirljivom poreklu, o poslu kojim se bavi (švercer je), saznajemo za Dučova intimna preganjanja nad samim sobom, njegovo nezadovoljstvo nad nestalnom egzistencijom i svojom ovisnošću o nekim tamo spretndjim i nadaarenijim Ijudiraa koji mu kroje kapu. U životu, očigledno, nije išao utabiinim stazama: Duč ne zna za majku, stairog oca pamti po grubostima, mladost je jedva iskamčio iz nemaokog zarobljeništva a i žena ’ga kinjd svojim iapadima i neverom. Gruba životnost doživljaja i jedrina kazivanja jedino

je što uspeva da nas zaintercsuje, da pomogne našu čdtalačku istrajnost. »JA« J. Ribnikair nalazi svoj razlpg postojanja, svoju spremnost da nam govori o sebi, jedino insistiranjem na onoj strand naše Ijudskosti za koju je sasvim sigumo da može biti ispunjena nekom varijantom oča.janja, usamljenosti ili želje za uspehom. Ali, puki naturalizam razgolićavanja čovekove niuitrine, bez snažne simboličke i idejne potke koja bi ga osmislila, nije u stanju da nas diublje zaanteresuje. Novo poglavlje nova priča. Pd njenoj analizi i oceni treba imati u vidu da je ovaj središni deo, pod naslovom »Ti«, prvi put ugledao sveta u sklopu istoimene zbirke pripovedaka. Trebalo bi naglasiti da ova činjenica nije izdavačka novina: »Ti« odista odstupa od opšteg tona romana i nameće nam se kao nezavisan organizam. Njime se J. Ribnikar odmetn/ula od statičnih tema i prišla nekim sferama aktualne problematike rođene u sukobu generacija. Međutim, taj sukob nije onog klasičnog, uopštenog tipa, »večiti sukob mladih i stairdh«, već određen sukob dve generacdje koje je jedan veliki istorijski tremitak zbližio divljenjem i odgovornošću, i koje promene vremena postepeno udaljavaju. Vidovi ovog sukoba bolni su i mnogobnojni sa jednim od njih nas upoznaje »Ti«. . Sumomost periferijskih slika natapa poslednju priču romana. Tu se zgusnuo sam goli jad ništa nije zaboravljeno. Teško da bdsmo se sami mogli dosetiti svih primera beđe prikazanih u ovom neveliifcom isečku iz života periferije. Otac - sadista, mati i Ijubavnik, prizori iz bolnice i ludnice, nemi jad bogalja, stra* vom zasičene detinje očd. Verovatno stoga i ono malo optunizma što je zaisknlo u poslednjim rečenicama zvuči neubedljivo i gorko. Cku se da je autor u potrazi za efebtnošću u svom izboru boja stvorio smešu iz koje probija samo gusto cmilo bez vazduha, bez perspektive. Kao i dva prethodna junaka junaci pričc »Mi« žude da se otisnu putovima do srca grada, za koji neslućuju da je čarobno raznolik i vedar. Njihova žeđ treba da nas umiri. i da nam obeča da će, bez obzdra na malenkost svojih snaga, oni izboriti svoje bekstvo za uvek. J. Ribnikar piše jednostavnim, zanimljivim, lakim i jedrim jezikom. No i pored sve jednostavnosti ima se utisak nekakve napregnutosti, izvesnog svesnog napora koji autor neprestano ulaže u iznalaženje prejakih prizora, gestova i reči. Kao da se nalazi u stalnom bekstvu od moguće »slatke i blage« arome ženskog pera.

SREBRENKA GLUHIĆ

POLJSKI FILOZOFI SU LJUDI KOJI IMAJU SOCIJALISTIČKE IDEJNE VIDIKE

Miladin Životić

Na početku svoga izlaganja Miladin Životić je govorio o prisnoj saradnji poljskih i jugoslovenskih _■ a zatim se suprotstavio zvamčnim' : da su poljski filozofi zaveli poljske studente. »Govoriti da neko može da zavede toliki broj studenata, to je notoraa glupost. Ooigledno je u pitanju nešto drugo. Poljski filozofi su Ijudi koji imaju određene idejne vidike, određenu umnu snagu koja tira raladim Ijudima pruža daleko više, nego što im pruža jedna birokratska, sterilna. dosadna misao, misao koja manipuliše samo sa abc rečnikom, rečnikom biznisa, rečnikom po litičke manipulacdlje Ijudima i rečnikom potrošačke civilizacije«. U daljem izlaganju Miladin Životič je rekao: »Ja sam protiv onoga što jc govorio profesor Pavilćević samo u ovom sanisltL Mi ne dajemo ocenu celokupne političkc delatnosti u Poljskoj, niti to iko ovde nanierava, aili mi treba istovremeno da budemo • političfci angažovam Ijudi, i mi treba da kažerao šta mislimo o tom brutalnom obračunu sa inteligencijom. Jedan put u našoj zemlji treba da se prestane da se misli da za naš protest protiv onoga što se događa u bilo kojoj zemljitreba da imamo blanko potpdis naših političkilt rukovodilaca. Za to mi sami odgovaramo, neka nam se dozvoli pravo da se smatramo zre lim da takav jedan sud donesemo. (...) Tortura poljskih filozofa traje ! trajaće. Oni nisu ništa specdfično poljskc, oni su izraz situacijc u kojoj postoji težnja da se uzurpira politička moć i da se manipuliše Ijudima; takva situ* aoija, upravo zbog toga što ndijc poljski tzozetak, zahteva od nas jedan energičan Ijudski protest, našu neprestano prisutnu svest i našu sposohnost da se svuda borimo protiv tog* bez obzira gde se to zbilo.

8.

STUDENT