Студент

Konačna jasnost

Veliki, nezgrapni kamion bučno se zaustavio i Mitar je video kako mladići u šarenim košuIjama kratkih rukava, glasno se smejući, iskaču iz zadnjeg dela i zatim se skupljaju ispred kamiona, dožaptavaju se i bacaju radoznale poglede na kuću. lako je bio primoran da uz ove nepoznate Ijude provede nekoliko sati, nije pokušavao da im se približi. Radili su sa planom: odnosili su najpre stvari najbliže ulaznim vratima, a onda su išli sve daIje; tek pošto su izneli veće predmete, počeše da skidaju sa zidova police, slike i ogledala. Mitar je uživao u usklađenom ritmu njihovih koraka, u veštini sa kojom su lako dizali ogromne ormane, raspoređeni tako da svako primi jednaki deo težine, kao i oni osećao olakšanje kada bi orman bio smešten na kamion, i brinuo se zajedno sa njima da se neko ogledalo ne razbije o oštru ivicu komode. »Hoeete li srušjti kuću?« upitao je jedpog sa velikim mladežom iznad gornje usne. Okruglo lice još se više raširilo; oči su se suzile u osmeh. »Nemamo razloga«, геkao је, »sve је ovo zbog Vas«. Mitar se okrete od njega uvređen zbog poverljivosti glasa i mladićeve želje da pokaze razumevanje nečega što ni samom Mitru još uvek nije bilo poznato. Kada su otišli, seo je na prag i dugo gledao prazan hodnik; u prvim trenucima činilo mu se da su prostor naselili novi predmeti, raznih boja i blještavog sjaja, pa je sa izuzetnim naporom sagledavao pravu sliku. Mada su mladići pre odlaska pažljivo pregledali celu kuću da se uvere da ništa nisu zaboravili, Mitar je uspeo da sačuva jedan crtež perom, zamazan i izgužvan; sve vreme dok su mladići radili krio ga je pod košuIjom na grudima. U sobi u prizemlju nekađa eu stajali, pravilno poređani uza zid, teški ormani od starog огаhovog drveta (nedirnuti još od smrti Mitrove žene koja je u njima držala iznošene kapute , svoga oca, komade nepotrebnog belog platna, šalove i izvezene , jastučnice, i radovala se da s , vremena na vreme sve pregleda l , nanovo složi), i okružen ormani- , ma, dugački sto sa nizora uz njega čvrsto prijjubljenih stolica, j za kojim je Mitar, pošto ga je sin I j napustio, sam sedeo u vreme o- j beda. Otkad su sve stvari izne- , sene, ova najveća soba u kući | primila је i sama prljavo sivu \ boju zidova. Mitar je pronašao j mesto u uglu najudaljenijem od , vrata, delić poda oivičen urezima, i sve češće je ostajao u tom kutu, leđima oslonjen na zid, sa crtežom na kolenima. Kuća је stajala u podnožju br- 2 da, na samoj ivici šume. Nad i drvećem gotovo uvek nađvijao { se omotač magle i tamnoj boji če c tinara davao ugasit srebmasti 2 sjaj. Po drva bi u šumu odlazio i nekada sin; sam Mitar nije se 2 usuđivao da zađe među prvo dr- v veće. Strah se pojačao otkad je I Mitar počeo da živi usamljeno; f bila mu је zato neobjašnjiva sila Ј što ga је nagnala da jedne noći, c bez svoje volje, odazivajući se t na neki nemi poziv, krene ka r šumi. Ta noć prelomila je Mitrov č žjvot na pre (daleko i nerazura- г Ijivo) i posle, koje je bilo ispu- t njeno posmatranjem crteža, košmarne slike viđenog u šumi. U mahnito isprepletanim lipi* J jama bilo je nečeg od grozniča- s vog stanja ц kojem Ш je iscrtavao sve do jutra pošto se vra- 1: tio iz šume; potreba da shvati i P očuva viđeno nije se tada još v mešala sa sumnjom u uspeh. t ( z Posle dužeg posmatranja linije | bi počinjale da se pokreću; do- j j dirivale su se jedva primetno i j п brzo izmicale da se sledećeg tre- j (

nutka grubo eukobe i slome; savijale su se od bola i pretvarale u velike crne tačke. Mitar je satima napregnuto zurio u crtež i osećao da nedostaje nešto zbog čega se može, a što je samo za trenutak doprlo do njega tamo u šumi i odmah se izgubilo. Komadom uglja počeo je da crta po zidovima velike sobe. Po[navjjao je pokrete linija mnogo puta, ne gjedajući u crtež; nadao se da će tako naćj rešenje, Sve ostale poslove trebalo je odložiti, jer bi, dok ne uspe da obnovi doživljaj iz šume, bili sasvim beskorisni, Nedel jom su đolazile žene i jedino je po tome Mitar mogao da vidi da je sedam dana prošlo. Sve, osim najstarije, izgledale su zaplašene; glasovi bi im zamirali pred vratima, a onda bi ulazile pognutih glava i krišom pogledale iscrtane zidove i sivu prazninu sobe, okretale se od Mitra i premeštale sa noge na nogu ne znajući kako da se smeste. »Prava pećina«, prošaptala je jedna kada došla. Po mestu se pričalo o kamionu koji je odneo Mitrov nameštaj, ali niko ništa određeno nije znao. »Opet ideš tamo?« unitao bi muž najstarije mrzovoljno, »Da ga vidiš, drukејје bi mislio«, umirivala bi ga žena, »a i novac nam je po!|eban.« Mitar је obično sedeo u svom kutu i posmatrao žene dok pevaju. Ponekad bi, međutim (a to su bili njegovi najlepši trenuci), uzbuđeno skakao na noge, vikao im da prekinu i naručivao novu pesmu, nemimo hodao iz ugla u ugao, pa naglo zastajao (ne, nije to, rekao bi) i grubo ućutkivao žene. Mučio ih је, uveren da su krive zbog izgubljene pesme i nije se obazirao na zamor ili strah na njihovim licima. Verovao je jedino glasu male plavokose devo jke koju je od prvog dana zapazio, ali ona nikad nije pristajala da sama peva. Mitar je sumnjao, bez stvaraih razloga, da mu se plavokosa opire i odbija da u traganju za pravom mejodijom. Ponekad bi mu se neki ton učinio poznat; užarenim očima piIjio bi u žene, pratio pokrete njihovih usana i rukama im davao znake da nastave. Zbunjivale su se i prekidale pesmu, otvorenih usta plašljivo ga gledale, i samo bi naistarija nastavila da peva i grešila, pa više ni onaj ton što је Mitra tako uzbudio nije podsećao na doživljaj iz šume. Sve češće je rasejano slušao, bez vere i zanimanja, i ni'e na žene obraaćo nažnju, ali one su nastavile da dolaze. Korov je preobrazio izgled ne-

kada uredno održavane bašte, tako da se više nije mogla prepoznati. Mitar to nije primećivao; vremnom, sve je isčezlo iz njegovog sećanja. 2iveo je negde izvan (a šta је napustio nije znao), bez uspomena i bez svesti o trenutku u kojem se nalazi; svugde je tražio samo zvuk, pokret i boju prizora iz šume. Puzao je uz strm nagib; klizava zemija beše prekrivena mahovinom i borovim iglicama. Nije znao kuda će dospeti i nije o tome razmišljao, a mrak i šumski zvuci sada nisu budili strah. Opijen, potpuno u vlasti nepoznate sile, peo se hvatajući se za stabla; osećao је vlažnu i hladnu koru pod prstima. Pri vrhu brda, gde je drveće bilo proređeno, postalo je svetlije; pred njim se ukaza proplanak. Mitar se sakri iza žbuna. Meka, žuta svetlost паtapala је vazduh, travu ј grmlje. Iznenada, začu se muzika; dopirala je sa svih strana iz krošnji drveća. Svetlost polako poče da se povlači sa ivica proplanka, da se skuplja ј zgušnjava i obrazuje prozime Ijudske oblike zlatnog sjaja. Kada je sve oko žutih Ijudskih tela utonulo u mrak, započela je igra. Upočetku su mu ličile na lutke krutih udova, ali su pokreti, kroz koje se pesma oslobađala, bili sve brži i gipkiјј, oblici su se splitaji ц sve bešnjoj igri i najzad se stvori nerazmrsivo klupče tela sraslih je-

dno u drugo. Mitar oseti miris paljevine. Klupče se okretalo, drhtalo, mučilo se i veselo jauka-10, pa Mitar postiđen i zbunjen spusti glavu. Nedostojan je prizora što mu se c/kriva, uljez, smeten i preplašen, a to je osečanje jako blisko onom što ga ie obuzelo nad ženinom postelj гл pred samo sinovljevo rođenje; bilo mu је jedino stalo da umakne neopažen. Trčao je sve do kuče, kroz mrak, spoticao se i rukama gurao grane pred sobom. Nema sumnje da su ga primeti-11, mislio је, i mnžda već polaze da ga traže jer ih je iznenadio, nametnuo im se i otkrio njihovu tajnu. Niie razmišljao hoče li ga kazniti ili povesti sa sobom; obuzet paničnim strahom utrčao je u kuću i zaključao vrata. Kasnije, pošto se smirio, shvatio je neče doći po njega ako ga smatraju samo beznačajnim neveštim posmatračem. Umesto olakšanja, ovo saznanje ispuni ga užasom. Najednom, bilo mu je jasno da ga samo njihov dolazak može soasti. U trenutku Mitar je penog nestajanja (ni od koga primečenog) које mu preti pošto je već izgubio svoje mesto i izgled kada је otišao u šumu. Istopiće se i ništa za njim neće ostati јег se nalazi između i nije ničiji đeo, oa i sam zna da nije prisutan. Tada je Mitar počeo da crta. Kada bi uspeo da linijama i zvukom ponovi njihovu igru, morali bi doći, začuđeni ili Ijuti, da sa njim nešto učine, bio bi kroz njihove poglede svestan sebe i mogli bi ga uništiti (osetio bi bol) ako ne zaslužuje da ira se pridruži. Žene nisu nalazile pravu pesmu, a crtežima na zidu Mitar je bio sve nezadovoljniji; pred vratima gomilala se netaknuta hrana koju su mu nekadašnji prijatelji svakog dana tu ostavIjali. Sedeo je pogunte glave, lica pokrivenog rukama, i razmišljao šta mu još preostaje da pokuša. Iznenada, u sobu је ušao nepoznati mladić sa plavokosom devojkom koja је dolazila nedeljom. Mitar oseti miris palievine i učini mu se da mu doživljaj iz šume nikada nije bio bliži; rukom potraži po podu svoj komad uglja i pokuša da ustane; nije imao snage. Mladić је nezadovoljno odmeravao sobu, a onda гекао nešto o zapuštenosti imania, »Tvoi otac, znaš...« žena nije završila. Neki Ijudi unosiii su u sobu komade sasvim novog, blistavo žutog nameštaja. Na Mitra niko nije obraćao pažnju. Još uvek sklunčan u kutu, počeo je da viče, da lupa nogama i maše rukama, ali se opet niko ne osvrnu, „Uredićer mo ovu sobu... čuo је glas mladića; ali mu se pred očima mutilo i nije bio u stanju da razabere značenja reči; plavokosa se smešila. Covek u crvenoj košulji uneo je predmet nalik na veliku mrku kocku i spustio ga na sredini sobe. Brzim koracima, mladić priđe Mitru i pruživši ruku (komodu ovde, rekao је) skoro mu dodjmu kosu. Mitar zamahnu na njega pesnicom, a zatim ugleda četvrtastu mrku površinu kako se približava i začudi se, jer se kocka spuštala na njega i onda (za Mitra ipotpuno bezbolno) zauzela ono mesto gde se on nalazio.

VLADISLAVA RIBNIKAR

CRTEi M. P

NOVE PESME

MESECEVE VODENICE Noć često ovde dođe u vidu hladnog isparenja, a zatim se na razmekšali vazduh kao oko ruže hvata... Tako *a niskog krov* vodenlca. rumenllo nestaje tiho i u plićak odiazi da na opnu mehura zaspi... I dugo dugo, posle, dečak sa visa, srebrnu bimdevu privlači prstima! No, zato siepi miševi izgleda ! ne haju, jer su več ustali i, onako Isušeni, ispod plesnivog slemena, seli za pauč nom i I ; ščem! Tako je, oko Kamena, 1 mučnik poj okrenuo, i kao u san nočni: uz kolo mehura i žaba zapištale, još jače, nj'.hove gajde... I odjednom čudno: kao da su vodenice nečim vezane za tle! Mesec izađe. A one, sve uz potok čuče, kao veverice ... PETAR CVETKOVie I4OVE PESME ZOVE Iz trpnje mi nesrne preko živica očima pretimo idemo... Idemo-kroz tmje letimo... kroz guslaste zore let’mo. Ježevinu ruku što se krošnjaju u vreme nabuja zove gazimo... Gazimo uz struju Trebimo... Trebimo zendce sirove. Mi strele u očima mi barjaci i kopljanld trave tražimo... , Traž ; mo jutarnje nebo svima Lutamo... Lutamo mi mlade zove radocuv тшжае ISPOD SNE2NE MAHOVINE Pokazujem telo bogovima mudrim Samo me jedan pauk na dan venčanja elavi Setaju slovenski ratnid i Ijubavnid mrtvi Po mojoj od ludosti raspevanoj glavi Ispod kristala kore i ispod mahovine Ne tako tužno kao u neobazrivoj priči Gavran mi se smeši dok liubim slavno src« Mojoj cenjenoj ledi zloj Ijubdčid Na glatkom mi Celu usamliena i gorda Dojeti lept ; rica i začas kroz oči sjne Slika probodenog jelena koji je u lepoti Na skutu boginje Vesne umirao od miline Pokazujem tdo bogovima mudrim Samo me jedan pauk na dan venčanja slavi Skaču slovenski ratnici i ljubavn ; d mrtvi Po mojoj od ludosti raspevanoj glavi. DUiKO NOVAKOV L O V NaS knez је naredio da sluge dunu u rogovc i Izvedu gizdave konje za početak velikog lova koji će se izvesti u čast carske posete Naš knez u trenutku kada stavlja nogu ц uzengpju okružen nailepšom gospodom mahne kopljem kneginji koja se Ijupko osmehuje sa balkona Naš kner je naredio da se odseku glave trojid slugu koji su đoneli vest da su psd pobesneli i pobegli sa lanca Naš knez је besan zbog izdaie nasa i naređuje početak nepredv : đenog i najhiđeg lova da se uhvate i pobiju neposlušni psi MIOĐRAG PESI9IĆ GLEDAJ KAKO PROLAZI LETO Gledaj kako prolazi leto Nisi sva tu zato su slepe jave Ko Ofelija prezrečeš iednom sve to I drukčije će breze da zaplave Stajačemo sebi novi u suton nekog dana Nicače venama sečanie zlatno Nad našim če iezerom noč Пј B ; ljana Na Mesečevoj vodi da beli platno ZVONIMIR KOSTIC POVRATNIK Obzorie se dimi. Prah plavkast pada N ; z litice žute. Svom nutrinom znadem: to su plejenice Iz sna otrgnute, Uraniam u maelu; češalj da јој budem; Da postanem stvar. Pesmu magie hoču tugom đa iznudim, II da plače bar. Dlanovi mi snažni. Sirinom svojoip Pokrivaju stene. Grčevito stiskam tek rođenu pesmu: ne dam joj iz mene. Pokušam onpen da цг grudi mrke Prv ; nem sečanje. Suviše sam drhtav: kroz prste mi curj Naraslo pevanje. Tz kamena stanca preda rnnom izniču Borovi zeleni. Tz dlanova mojih sok životni sišii Rastu u meni. Obzorie se dimi. Prah crnkast pada Niz Utice sure. Zamaglien ; m nVom sledim pletenice Sto u prošlost žure.

PETAR CVETKOVIĆ

radoslav тшжае

DUtKO NOVAKOV

MIOĐRAG PERI9IC

ZVONIMTR KOSTIĆ

KRSTE BIJELIĆ

6.

STUDENT

1968/28