Топола

djelu ovako: Tko prebiva u dubrovačkoj državi, ne boji se nasilja ni nepravde, ne može mu ni neprijatelj životu ili imanju nauditi. Dubrovnik je tako pouzdano utočište svakomu, da je nastala poslovica -.-slavjanska : ni zec se više ne boji lovaca, čim utekne u Dubrovnik. Ali Dubrovčani ne davaju kod sebe zaklona krivcu i nepravedniku, nego tkogodj traži u Dubrovniku svoje pravo, nadje ga; jer Dubrovčani hoće, da njihov grad bude dom pravde i pravice. Bez sile i prevare razmaknuli su oni vlast svoje države, milom priklopili joj okolne krajeve i puke, a niesu to učinili silom oružja ili varkom, kako sve druge države rade. Dubrovčani u velike pomažu sirote i druge oskudnike; gospoda dubrovačka, i mlada i stara, uljudna su i smjerna«. Prama koncu 16. vieka piše drugi Talijan, spomenuti upravljač dubrovačke nadbiskupije Razzi, ovako: Plemstvo, koje vlada državom dubrovačkom, postupa s pukom veoma blago i dobrostivo. Sav puk to posvjedočava; svi izkazuju, da im plemići ne čine ništa zla ni kriva, nego da postupaju s pučani kao s braćom, nastoje o dobru njihovu, pak s toga svatko pod dubrovačkom vlašću živi sretno«. Težko da ima veli Razzi danas igdje na svietu kraljevstva ili slobodne države, gdje bi viadaoci tako liepo pazili podložnike, toliko se trudili i svakojake pogibli podnosili za dobro i sreću njihovu, kao što to čine plemići dubrovački, vladaoci slobodne države dubrovačke«. Toliku hvalu talijanskih pisaca iz 15. i 16. vieka potvrdjuje englezki i putopisac 18. vieka, po imenu VVatkins, koji svoj opis dubrovačke vladavine za-

XXI