Топола

K zapadu Boč stoji i glave Pagorja, Sred zapadajućeg sunca alem-morja: Dva oltara, noći gdje za dobe mrtve Mat’ priroda pali Višnjem’ tajne žrtve. Do njega Rogatčka s viencem vrh tjemena, Prama nebu pruža silna si ramena, Kan da hoće čelo da mu ljubi jasno, Što ju u pravieku stvori toli krasno. Od juga se dižu Kalnik i Ivanska : Bi reći tri kule, tri mosta slavjanska. Gle preko njih do dvie rukuju se grane, Da u bratskoj slozi prava si obrane.

U tome okviru ko sag dragocjeni Krasan zavičaja kip je uhvaćeni Kip od zavičaja kitna i ugodna : Brda lozoslavna polja žitoplodna. Gledaj oko sebe u dole cvatuće : Po njih raztresene liepe biele kuće ; A po brdih crkve, dvore sa gradići, Ko gljive, u šumi što ih vidiš nići. Jesi 1’ ikad ginuo za žudjenim krajem, Gdje pokoj i sloga i ljubav vlada trajem? Stresi ovdje prašak s umorenih nogu, Pa se prostri nica pojuć: Slava Bogu! Stanko Vraz.

Djed i unuk. Pramaljeća jednog kruto rano, Prije neg’ bi bieli danak svano, K jasnoj strani, gdje sunce izhodi, Na šetanje momče starca vodi,

265