Топола

267

Milosrdno svakom stvoru dieli Vidnu sliku, vidan obraz bieli, I ostane kao zagledalo U predrago srebro i u zlato, Kad opazi sniega starih ljeta, Kad opazi proljetnoga cvieta : Starca vlasi siede i razsute, Mladog prame ugladjene, žute. Uz brežuljak sunašce ih prati Pozorljivo kano dobra mati Uz mladosti brdašca visoka Milu djecu ne pušta iz oka. Da t’ je bilo pogledati tada, Kako sliedi djed unuka mlada: Radost bi ti srce osvojila, Tuga bi ti oči napojila. Kô potočić kad valove šire U jezeru, iz koga izvire, Razdražena bura u vis tjera Pjenu sobom nosi iz jezera, Koja drugač ne bi ni do vieka Iz jezera našla iztieka: Tako i tu slabi starac hodi, Samo jer ga mlada ruka vođi. Lievom drži sinka za ručicu, Desnom pako pjesni vjerenicu, Vjerenicu, gusle čisto nove, Cisto nove gusle javorove. Kad dodjoše na brežuljak gori, Svom unuku starac progovori : «K staroj onoj klupi me dovedi, A ti, sinko, bliže k meni sjedi, Tako sinko, k meni se primakni, Bliže, bliže, srce mi potakni, Da ga vruće prelijem u tvoje, Prije mraza evo smrti moje! Kao sunce ono izlazeće Novi danak nevidjeni kreće,