Топола

Ne smisli ga fizik, kemik, Ni filozof, akademik, Niti doktor svega prava, Niti viek, što teče sada. Koga dakle ide slava? Tko ga smisli? Po čem? Kada? Bil’ vam rekô? Neka bude! Odkad stoji sviet taj übav, Odkad sviet taj nosi ljude, Brzojavlja Ijudem ljubav. K tomu treba nota bene I mužkarca, treba žene. Pa dokazat s tog se nadam, Da u vrtu veće rajnu Brzojava znahu tajnu Majka Eva, otac Adam. Smijete 1’ se? Sve polako! Sitno mlado srce ono, Brzojava glasno zvono, Bije slabo, bije jako ; Casak stane, časak plane Od munjine nenadane Kao hitra, brza čigra, Kô djavolak igra, igra ; Bože prosti kuc, kuc, kuca, Mal da žica ne popuca. Ljutite F se zato na me ? Kušajte si srce same ! Kuc, kuc! Kuc, kuc! Jel’te daje? Gle, što rekoh, istina je: Sitno malo srce ono Brzojavno vam je zvono. Ona iskra zvjezdosjajna, Što iz oka vama krasna Jednim trenom u sviet mune Javno ili potajice Izpod svilne trepavice, U sviet mune, hitro sune, Bljesne, lebdi, dirne, žeže,

K vjernom srcu srce veže, Iskra crna, modra oka, Viest srdašca iz duboka, To je prava a ne ina Brzojavna munjevina. Ljutite 1’ se zato na me? U zrcalo glete same ! Sjevne F? Bljesne F? Jel’te, daje? Gle, što rekoh, istina je: Bljesak divni oka slavna Iskra vam je brzojavna. Oni živi uzdisaji, Sto ih duša vaša taji, Na kojoj u misli vinu A za dragim u daljinu Preko dola, preko gora, Preko jaza, preko mora, I po danu i po noći, I u vrevi, u samoći, Smieškom vedrim, suzom tajnom, Tihom tugom, srećom trajnom, Oni živi uzdisaji, Što ih vaša duša taji, Nisu 1’ žice nerazkidne, Gdje Ijubeće duše stidne Potajice dopisuju, Svome srcu sreću snuju? Ljutite F se zato na me ? Šapnite si sade same ! Ah! ah! jel’te, pravo daje? Gle, što rekoh, istina; Žarka ljubav puna slavlja, Odkad zemlja stvorena je, Drage viesti brzojavlja : Ljubav poput iskre plane Djevojci iz zviezdna oka, Odziv srca iz duboka, Pa se vine u daljine, Gdje ju nježno srce prima.

273

Hrvatska Antologija.