Топола

16

prijevodu romana glasovitoga francuskog satiričara. Ta dva učenjaka isporediše Chronique Gargantuine (1532.) sa Gargantuom (1535.) a iz njihova se ispoređivanja vidi, da se ta dva romana vrlo znatno razlikuju ne samo načinom pisanja, već i upotrebom same priče i njezinim opsegom. Stil „Kronika“ nije onako gladak, krepak i sjajan, već je to suhoparan i trijezan ton pripovijedačev, kako ga tako često nalazimo u tadašnjim viteškim romanima, koji događaj naprosto pripovijedaju, a ne bi bilo dostojno velikoga satiričara, kad bismo htjeli pomisliti, da je Kronika Gargantuina, koja je 1532. izašla, jedno od njegovih djela iz mladenačke dobi. Sama priča je inače upotrebljena ; čarobnik Merlin i kralj Artur, koji se u Gargantui od god. 1535. nigdje ne pojavljuju, imadu u Kronici glavnu ulogu. Samo imena glavnih junaka objema su djelima zajednička. Gargantua je opsegom četiri puta veći od Kronike Gargantuine. U njemu opažamo mnogo popravaka i dodataka. Ovamo valja osobito übrojiti sliku, što ju je nacrtao o opatiji Thélèmi, uzoru za novovjeku Utopiju. Taj Gargantua od god. 1535. dostojan je par Pantagruelu, koji je izašao dvije godine prije, dok se Kronika Gargantuina ne može s njime mjeriti. I Brunet je toga mnijenja. „Taj roman“, veli on u svome spisu „Notice sur deux romans etc.“, u kojem bi bilo moguće razabrati neku vrstu satire viteških romana, štiva, koje tada bijaše veoma obično, po našem je mnijenju jedna od onih popularnih pripovijedaka, kojima bijaše svrha, da tjeraju dosadu naših dobrih pređa za dugih zimskih večeri. Ova pripovijetka nema ništa drugo zajedničko s romanom „Yie inestimable du Grand Gargantua -1 izuzevši imena Grand Gosier, Galamelle (promijenjeno u Gargamelle), Gargantua, nadalje nabavu velike kljusetine, i tek nekoliko neznatnijih doga-