Топола

17

đaja. U tom djelu ne nalaziš ni Eabelaisova stila, ni veselili ni übavih šala, koje su nedostižna vlastitost njegova duha. No ako je pisac taj put pisao s posve popularnom jednostavnošću, te ako se naravnost njegove pripovijesti može slabo dovesti u sklad s navikama njegova talenta, mogli bismo pomisliti, da je to zato učinio, da se prilagodi shvatanju onih čitalaca, kojima bijaše namijenjen taj fantastični roman. Ali tada bi pisac ostao daleko iza sebe. Sa svim tim, priznajemo, ovo tumačenje nije nara sasraa dovoljno, te se ustručavamo Eabelaisu pripisati knjigu, koja je toliko nedostojna njegova duha. No ili mu je pripisali, ili ga ne smatrali njezinim piscem, stalno je, da je ona bila prvi izvor duhovite šale, koja je ime Gargantuino učinila besmrtnim“. Dok nam dakle kakav sretni pronalazak ne donese drugih, ranijih izdanja Eabelaisova Gargantue, možemo s priličnom stalnošću ustvrditi, da je netko prije, nego li je Eabelais objelodanio svoga Pantagruela, priču o Gargantui upotrebio s natpisom: Le grandes chroniques etc. To je izdanje trebalo da služi puku za zabavu. Eabelais, kojemu bijaše poznat sretan uspjeh te knjige, valjda se je odmah latio posla i napisao svoga Pantagruela kao nastavak tomu djelu. Ovaj Pantagruel steče još mnogo veću pohvalu nego Gargantuina kronika, i tako Eabelais naumi (1535.) napisati još jednoga Garganum, koji bi bio dostojan njegova Pantagruela. No pišući ovoga Gargantuu, okoristio se bez sumnje tim Grandes et inestimables Chroniques, du grand et enorme géant Gargantua etc. Dok je Eabelais boravio u Lyonu od g. 1532. 1534. izdade jošte: Almanach pour 1’ année 1533. i Pantagrueline prognostieatio certaine etc. Jean du Bellay bijaše poslanikom u Londonu, a kralj mu Henrik Vili.