Топола

likoga. Iz Bugarske se raširi bogomilstvo odmak u 10. stoljeću po Bosni, a mjestimice pače preko Vrbasa i Save po Hrvatskoj. Za malo se razviše iz krivovjerja bogomilskoga sekte; katarska, patarenska, zatim Albigenza i Valdenza u Italiji i Francuskoj. Bogomili su vjerovali u jednoga, blagoga Boga, stvoritelja duše, koja se očišćena krstom, čišćenjem i pokorom opet k njemu vraća. Tijelo pak kao i zemlja i u opće sve vidljivo, što će propasti, nije od Boga već od đavola. Premda su Bogomili rušili jerarhiju zapadne i istočne crkve, ipak su i sami imali poglavarstvo. Hjikov d j e d je naš biskup, gost kao svećenik, a starac đakon. Za vanjsku su službu bili strojnici. U tom može svaki »krišćanin« zamijeniti i djeda, jer je svaki pun duba svetoga. Sav se narod dijeli na vjerne i prave (savršene) . Ti su morali držati strogo sav zakon bogomilski, a bili su vrlo rijetki. Vjerni su mogli griješiti, samo su morali nastojati, da prije smrti svatko za trenutak postane pravi t. j. savršeni. Obična im je molitva »oče naš«. Život im je skroman, pak se grijeka vrlo čuvaju. U to ime i malo opće s ljudima, malo govore, mnogo poste, krane se biljem, piju vodu, te su neprestano u poslu. Ha drugom svijetu drže da ima nebo i pakao. U Bosni su najviše štitili Bogomile: ban Kul in, Ninoslav, StjepanKotromanić, kralj Stjepan Tvrtko i Ostoja, a kerceg Stjepan Kosača bio je Patarenima otac i majka. Kim i zapadne vlasti digoše više križarskih vojna na Bogomile, ali dosta slabim uspjehom, jer se je to krivovjerje ipak održalo i napokon uskorilo propast bosanskoga kraljevstva. Kada su naime bosanski kraljevi u polovici 15. stoljeća stali zatirati Patarene, tražili su ovi pomoći i zaštite u Turaka, te su najviše doprinijeli tomu, da je Bosna tako brzo pala u ruke Turcima.