Топола

prva poteče, kad se tiješte masline: ulja na pjena, Verg. Amyclae, arum. f. \)AgvxhU\ 1) Anvikla, grad u Lakoniji, rodno mjesto Dioskurđ, Helene i Klitemnestre. 2) stari grad u Laoiju; tacitae, Verg. Odatle Amyclaeus, adj. a m ikl ans k i, Amyclaei fratres = Dioskuri; također spartski uopće. Amyclides, ae, m. [’A/rrD.a'dV;?] Amiklović, osnovao grada Antike 1) t.j. sin njegov Hijacint (Hyacinthus), amygdalum, i, n. [ufivySalov od duvaaw\ badem, Ov. i kas'n. Amymone, es, f ['A/Jv/j(6vri\ Amimona, kći Danajeva, Neptunova ljubavnica. Amyntas, ae, m. [Agvviag] Amint, ime više maćedonskih kraljeva. Amyntor, oris, m. \jAgvv rcup] Amint or, kralj dolopski u Tesaliji, otac Feniksov (Phoenix), Ov. * amystis, idls, f. \ligvaTig\ ispij a nj e čaše na dušak; Threicia, irački sipati u se. Amythaon, onis, m. [’Auv&ićuiv] Amitaon, otac vrača Melampa, odatle Amythaonius, adj. amitaonski ili Amitaonov, Verg. Ov. au, upitna čestica (sravni aut) ili, ili možda, 1) upotrebljava se samo, da uvede drugo (treće itd.) upravno ili neupravno pitanje, kojim se drugo isključuje; tu pamti, da se, kad se drugim prvo pitanje poreče, upotrebljava an non (ili ne) (ili annon) ili nec ne, i to an non u tipravnim i neupravnim disjunktivnim pitanjima, no češće u direktnim tako, da se glagol (u direktnim i anne) opetuje, a nec ne gotovo samo u indirektnim disjunktivnim pitanjima i obično bez opetovanja glagola; u u/pravnom pitanju: vosne L. Domitium, an vos L. Domitius deseruit? utrum hostem, an vos, an fortunam utriusque populi ignoratis? ti neupravnom pitanju: postulo mihi respondeat, qui sit iste Verracius, mercator an negotiator, an arator, in Sicilia sit an jam decesserit? pecuniae an famae minus parceret, haud facile discerneres, Sali.; permultum interest utrum perturbatione aliqua animi an consulto et cogitate flat injuria; poticanje prvog pitanja dragim : deliberat senatus, captivos ab hostibus redimat an non; dii utrum sint nec ne sint, quaeritur - ; quid ego de consulatu loquor? parto vis anne gesto ? Gabinio dicam (obtrectatum esse) anne Pompejo, an utrique? dii immortales, sit Latium deinde an non sit, in vestra manu posuerunt; Antigonus nondum statuerat conservaret Eumenem nec ne. 2) Prividno u jednostavnim pitanjima tako, da se proteze na već rečemo ili pomišljeno; a) ako je pitanje, koje treba u misli dodali, jesno, te se dade uopće izrazili sa: nije ti

tako? priznaješ li to? i slično, to se pitanjem sa an kazuje, da hi jesta/n odgovor bio dakle neumjestan, upotrebljava se osobito za ironiju, i tim se potvrđuje, što je već kazano, hrv. znači tuj an ili možda, zar: an dubitamus quin Romani jam ad nos interficiendos concurrant; Upravo : nije li tako ? Ili sumnjamo. Nescio ecquid ipsi nos fortiter in re publica fecerimus; si quid fecimus, certe irati non fecimus. An est quidquam similius insaniae quam ira? Quid dicis? an bello fugitivorum Siciliam virtute tua liberatam? može biti da itd.; kad je sprijed pitanje, na što se sa an slutimioe odgovara, prevodi se an sa zar ili sa td ipak ne: Quid proderat tibi te expensum illis non tulisse? an tuis solis tabulis te causam dicturum existimasti? pa zd/r si mislio da . . . ? td ipak nijesi mislio da ...? b) ako li je pitanje, koje treba u misli dopuniti, niječn o, to se sa an kazuje, da bi niječan odgovor bio neumjestan, da treba daklem jesno odgovoriti, ali češće se nalazi u tom slučaju an non nego li an, hrv. ne li: Quidnam beneficio provocati facere debemus? an imitari agros fertiles, qui multo plus efferunt, quam acceperunt? tuj se može pred an—acceperunt u misli dodati: nuni minus reddere? Antonii leges etiam si sine vi essent rogatae, censerem tamen abrogandas. Nunc vero cui' non abrogandas, censeam, quas judico non rogatas ? An illa non gravissimis ignominiis sunt notanda, quod unus Antonius palam secum habuit armatos ? 3) Pred pitanjem sa an valja i onda u mislima dodati pitanje, kad se sa an ili jače sa an vero uvodi argumentatio a minori ad majus, t. j. kad se od neznatne ali nesumljive stvari zaključuje na sumljivu važniju stvar: ili, pak, an Scythes Anacharsis potuit pro nihilo ducere pecuniam, nostrates philosophi non potuerunt? ad mortem te, Catilina, duci jussu consulis jam pridem oportebat. An vero vir amplissimus P. Scipio Tib. Gracchum mediocriter labefactantem statum rei publicae privatus interfecit, Catilinam nos consules perferemus ? 4) I iza izraza haud scio, nescio, dubito (dubium, incertum est) an, kojima se izriče blaža tvrdnja, valja u mislima dodali pitanje kakvo kao Sto je: je li tomu samo tako, ili slično tomu. Ako je blaža tvrdnja niječna , onda u prozi iza haud scio etc. slijedi obično an non, nullus, nemo, nunquam etc.: eloquentia quidem nescio an habuisset parem neminem; quod nescio an nulli unquam nostro acciderit imperatori ? Ali se nalazi i nescio an ullus i quisqumn i u klasičnoj prozi: qua (amicitia) haud scio an excepta sapientia quid-

Amyclae—an