Учитељ

MATO LOVRAMK:

O glumljenju u narodnoj školi”

22 Škola u mlinu

(Ovo je slobodno dramatiziran mali odsjek proznog djela za odrasliju djecu pod naslovom »Družba Pere Kvržice«. Djeluju vanredno efektno, ako se sva pažnja posveti dječjoj što prirodnijoj olumi, što i jest najvažnije. Ova kratka dramatizacija je kao stvorena za žive dječake. Alo režiser nastoji oko toga, da u izvađanju ne bude wstamnki i »šupljina«, nego da dječaci izvedu ovu scenu tako reći u Jednom dahu, onda je ona takva, da »mali glumci« mogu reći, kad izvedu stvar, da su položili glumački ispit.)

Kad zvonce utihne i kad u dvorani nastane mrak, stupi na pozornicu ispred zastora jedan dječak, nakloni se i povori: U slijedećoj točci našega programa izvešće petorica naših drugova kratki izvadak iz dječjeg: romana »Družba Pere Kvržice«. Tom izvatku smo stavili naslov »Škola u mlinu«, zato, jer se je ta družba dječaka igrala škole u mlinu — vodenici, kad im je bilo dosadno. Roman priča o tom, kako je jedna mala, hrabra i vrijedna družba seoskih dječaka tajno odlazila iz sela u zapušteni mlin i za mjesec dama ca je uredila, da je opet proradio i mljep brašno. U ovom izvatku vidjećete našu hrabru družbu, kad su prvi put posjetili osamljeni i zapušteni mlin, pa kad su sve razgledali, zavukili su se u kuću mlina, u kojoj se onda dogodilo ovo, što će oni prikazati. (Sad se okreme pozornici i vikne) Hej! Drugovi! Družba (iza zastora se odaziva): Što je, brate? Dječak: Jeste li stigli u mlin? Družba: Jesmo! Dječak: Svi ste na okupu u 'kući? Družba: Jest! Cijela družba! Dječak: Možemo li početi? Družba: Možemo! Dječak: Zastor širom! (Otrči.) Na njegovu zapovijed zastor se raširi. Pozornica je obična soba s prozorom i vratima. U sredini sobe je rasklimani stari stol s jednom slomljenom nogom. Dječaci su u seljačkoj odjeći. Jedam leži na, podu. Drugi stoji napnut na prozor. Treći sjedi na klupčici. Četvrti na panju. Peti sjedi s podvinutim nogama »kao Turčin«.

Vinca: Hu!!! U ovom mlinu je strašna vrućina. Čini mi se da ću se ugušiti! (Razdriji košulju na prsima da sve pršte puceta.)

Divljak: Ja bi sve lako pretrpio samo da nisam tako strašno žedan... Medo: čini mi se ovaj čas, da bi popio svu vodu u bunaru od vrha do dna, kad bi ovaj bunar u dvorištu valjao, Kad ne bi plivao u vodi krepani pacov... šilo: Ah, dragi Medo, meni bi i bunar premalo bilo, tako sam užasno žedan! Ja, bi pustio da kroz mene rijeka protječe!.. Vinca: Oh! Ispio bi Jadransko more do dna !.. Divljak: Uh!! Morska ti je voda očajno slana! Svi (osim Pere): Brmrrrr!! Sol! (Pljuckaju.) Pero (vođa se ljuti): Upravo ste kao mala djeca! Nemate strpljivosti niti za dvadeset pet para!.. Divljak: A ti opet misliš, ako si vođa, da treba stalno da nag grdiš! Nismo mi tvoji balavci!.. Vinca: Divljak ima pravo. Divljače, hajdmo kući! Medo: Ova dvojica su uvredljivi kao babe. šilo: Kao da su od pekmeza! Divljak (nakostbPešen nasrmu na Medu): Zašto ti mene zabrundavaš?! Medo: Govorim samo istinu! Divljak: Jezik za zube! Medo: Oho! Kome ti to?!! (Nasta gurkanje. Svi poskakaše na noge. Biće tučnjave.) Pero (kriknu): Kvržica!!! (Svi se na ovu čarobnu riječ smiruju i povlače.) Koliko sam puta danas morao da upotrebim ovu riječ?! Stalno moram da vas mirim! Ja se bojim ds

1) Vidi »Učitelj«, sv. oktobar, str. 137.