Учитељ

246

Zajedničkim nastojaniem nekih herbartovaca (Dorpfeld, Triiper, Lietz), novokantovca Natorpa, pa Wundta, Tewsa, Kerschensteinera i dr. stvoren je naročiti ogranak pedagoške teorije pod imenom socijalna pedagogika čija ie glavna karakteristika bila da ie naglašavao više socijalne ciljeve vaspitania. Tai smer je imao biti neka vrsta protivteže individualističkim pravcima u pedagogici koji su više naglašavali psihofizičku prirodu deteta. U stvari to su zapravo dva vida jedne te iste stvari, jer D-r KaAdner posve opravdano veli: »Postoji samo jedna pedagogika koja je istovremeno individualna i sOcijalna, samo se sad više naglašuje jedno, sad drugo gledište. Drugim rečima: čas više razvitak prave moralne ličnosti, telesnih i intelektualnih osobina individue, čas opet više spremanje vaspitanika za budući život i društvene pozive«.59) Dok je socijalna pedagogika nastojala više da reši pitanje »šta treba da bude«, bilo da je to rešenje donosila na osnovu filozofskih spekulaciia (ovo u naičešće slučajeva) bilo naučnim putem, dotle sociologiju vaspitania u prvome redu interesuje ono »što jeste«. Ponekad se imenom socijalna pedagogika krstio zahtev da vaspitanje mora biti u svome ekstenzitetu socijalizovano ti. da svi članovi društva, bez obzira na njihovo poreklo i imovno stanje, moraju u jednakoi meri imati mogućnost i prilike da se vaspitaju. Drugiput se opet mislilo na sa držinu vaspitania ti. na vaspitanje klasno (radničko, seljačko itd.), na sistem vaspitania u državama demokratskim, autoritativnim i t. sl. Nekad se pod imenom socijalne pedagogike, pa čak i sociološke pedagogike, Zapravo DrOpovedaju socijalistički i komunistički zahtevi u vaspitanju. Tako na pr. Siegfried Kawerau u svome delu »Soziologische Pddagogik« iznosi zapravo zahteve nemačkih marksista u školsko-vaspitnom pogledu (zahtev jedinstvene škole rada, zasnovane na principu dečie samoradnie).

Da odmah napomenemo i to da je socijalni cili vaspitania koji se postavi ili konstruiše aprioristički, romantičarski i spekulativno (kao što je gotovo redovno bio slučaj u tzv. socijalnoi pedagogici) od sumnjive vrednosti, jer ie jasno da taj cili ne može biti ništa drugo nego jedna tačka na razvojnoi liniji društva. On, dakle, može i mora da se utvrdi jedino na osnovu poznavanja zakona socijalne kinetike. Istotako na pr. kad se u pedagogici govori o organima vaspitania (porodica, škola, crkva, narod, država), onda nam pouzdana obaveštenja o njihovom karakteru, sastavu i razvitku može da pruži samo naučna sociologija, jer sve su to odreda društvene organizacije.

Posle ovoga uvoda možemo pristupiti pravome predmetu našeg izlaganja.

Odmah napominjemo da je sociologija vaspitanja u Jugoslaviji tek u povojima, što nije nikakvo čudo kad uzmemo u obzir sve što smo dosada rekli o sociologiji vaspitania uopšte a o prilikama u iugoslovenskoj opštoj sociologiji napose.

Pre svega nama Jugoslovenima nedostaie pregledno teorijsko delo koje bi iscrpno obuhvatilo celokupno područje sociologije va·spitanja u svoj njegovo širini, kao što imamo na pr. u poliskoj literaturi kapitalno delo D-ra Znanieckog, profesora sociologije i filozofije kulture na univerzitetu u Poznanju,) ili kao što su u

9) n. n. m. str. 164. % F. Znaniecki, Sociologia wychowania — 1/1928, 11/1930, III u pripremi.