Учитељ

267 GEO IR KOJO ZN i ir AA EOE SEO a ara RET EC U pi EI Pra Tip ira kJ BR ga a area ia Eg re nie ia

t.zv. „Subjektivnoj školi u sociologiji“, naročito teoriji ličnosti N. K. Mihajlovskoga, Rubakin pokušava da sprovede jasnu granicu između propagande i obrazovanja, kao unutrašnjeg razvića čovečje ličnosti. Svako pravo obrazovanje je samoobrazovanje, ali samoobrazovanje cele ličnosti a ne samo dobijanje znanja. Zato vanškolski obrazovni rad mora da polazi od onoga, što preistavlja za datoga konkretnoga čoveka životni interes. Znači, mora se računati sa raznim tipovima čitalaca i slušalaca i čak se oslanjati na realne interese konkretnoga posetioca obrazovnih ustanova. Rubakin je specijalno razradio psihologiju čitalaca, kao jednu od glavnih disciplina bibliotekarske naukei u ovoj oblasti stvorio je sebi zaslužno ime, uostalom veće za granicom, nego Ht sadašnjoj Rusiji.

S 7. Socijalna pedagogika S. T. Šackoga

Iz redova privrženika L. Tolstoja i kruga „Slobodno vaspitanje“ izišao je tako isto i S. 7. Šacki, jedan od najorginalnijih i najvećih preistavnika novije ruske. pedagogike.') Šacki je duboko preživeo tolstojevsku problematiku slobodnoga vaspitanja. Originalnost njegove polazne tačke je u tome, što je pedagoški problem po njemu mnogo Širi od problema škole, i od samoga početka bio je kod njega: vezan sa socijalnim problemom. Njegov „setlemeni“, koji je om osnovao 1906 g. u Moskvi (vlasti su ga zatvorile 1908, a u 1909 g. on je obnovio svoj rad pod nazivom „Dečji rad i odmor“) nije bio. škola. To je bio dečji klub, koji se leti razgranao u dečju koloniju. Njegov je zadatak bio u tome da služi kao dopuna školi, da prihvata decu siromašnih kvartova Moskve, među kojima su većina bila bez nadzora, napuštena, čak iako su živela zajedno sa roditeljima. „Ova deca nemaju detinjstva. Težina života prodrla je u njega i razrušila ga. Otuda mržnja, svađa, krađa, kockarske igre, sve do pijanstva i razvrata... Oduševljeno sam zaželeo da tražim puteve, koji bi pomogli đa se daju deci za njih nužni utisci od strane njihovog dećjeg života, a ne od strane života „odraslih“ koji im je tako tuđ. Prohtelo. mi se da pomognem deci da budu deca“. Dati deci mogućnost pra-

5) S. T. Sacki, (1878—1934), Poljak poreklom, sav svoj život proveo je u Moskvi. On je bio rođeni pedagog i za njega je vaspitanje mladeži bio sav sadržaj života. Već kao 27 god. „večiti studeni“, nezadovolian apstraktnom aka-– demskom naukom, SŠacki je 1905 preduzeo svoj prvi pedagoški ogled: letniu dečiu koloniju, uz pomoć jednoga saradnika i bez sredstava, ali sa ogromnim entuzijazmom. Ovaj prvi ogled imao je za Šackoga odlučujuće značenje prve intuicije, koju je on u toku ćitavoga svoga života razvijao i formulirao i to više delom, nego u apstraktnim pojmovima. Teorija ie za Sackoga uvek bila razmišljanje: o pedagoškom iskustvu koje je realno preživlieno. Dela njegova zafo pripadaju konkretnoj i doživljenoj. pedagogici, pedagogici in actu, čiji su klasični primer u Rusiji pedagoška dela L. Tolstoja. Njegovim delima nedostaje logička povezanost, konstrukcija i sistematika. u izlaganju, ali to im ne smeta da budu ukupna, po zamisli i mislima.

Glavna su mu dela: eri: paGorHnakn Oynyinero, 1914; Bonpas »H3Hb, 1915 Toni mwckaHmuu, 1925; MayueHme oxMaHm m yudacTMe n Heji, 1925. Autobiografija Sackoga štampana je u knjizi: C. A. u epenanoB, lilangui B ero nenarornueCKHX BbICKaBaBIBaHHNHX, 1928. Uporedi mišlienje Dž. Dujia (Dewey) o radu Šackoga u njegovim člancima o putovanju u SSSR „The New Republic“ za 1928 g. ( 1936 u Moskvi je izašao zbornik, koji je posvećen uspomeni Šackoga.

S/5